PROSLAVILI smo Dan državnosti, obilježili povijesni čin kada je konstituiran prvi demokratski, višestranački Sabor i potvrđena njegova povijesna uloga u očuvanju hrvatske državnosti. Na središnjem događaju, svečanom koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, premijer Andrej Plenković rekao je kako je tim činom hrvatski narod ponovno postao punopravni politički subjekt koji samostalno odlučuje o svojoj sudbini. Naravno, u HNK-u se okupio cijeli politički vrh, važne osobe iz društvenog, vjerskog i kulturnog života, no unatoč brojnim uzvanicima vidjelo se da ondje nedostaje jedan čovjek. Na svečanosti u povodu Dana državnosti nije bilo predsjednika Republike. Iz njegovog ureda nije objašnjeno gdje je nestao čovjek, odnosno što je to predsjednika Republike spriječilo da se pojavi na proslavi Dana državnosti. Stoga je moguće zaključiti kako je i on, kao i prosječni hrvatski čovjek, odlučio četvrtak, praznik Dana državnosti, spojiti s vikendom, pa je tako, kao i ostali, državni praznik pretvorio u mali, četverodnevni godišnji odmor.

Popu pop, bobu bob

Uskoro će na slavonskim poljima zabrujati kombajni i traktori kako bi požnjeli žito kojeg je ove godine zasijano 30 tisuća hektara manje nego lani. Razlog je prilično jednostavan: seljaci su nezadovoljni otkupnim cijenama od 190 eura po toni. Upozoravaju kako je krajem svibnja na pariškoj burzi cijena pšenice iznosila 264,5 eura po toni. Znajući što ih čeka kada je o cijeni pšenice riječ, neki su seljaci prošle jeseni umjesto pšenice posijali bob. Posađeno ga je na desetak tisuća hektara, što je, kažu iz seljačkih udruga, još prije samo nekoliko godina bilo posve nezamislivo. Čini da su ratari našli novu formulu prosvjeda protiv niskih cijena pšenice: umjesto da traktorima i kombajnima zakrče ceste, sada su odlučili reći ''popu pop, a bobu bob'', tako da umjesto pšenice na svojim njivama sade bob.

Zagreb umjesto Dublina

Prosječna plaća u Hrvatskoj ovog ožujka iznosila je 1326 eura. Mnogi građani čija su mjesečna primanja daleko ispod toga, pitaju se kako je to moguće i tko ''nabija'' taj njima nedostižni prosjek. Odgovor stiže iz Državnog zavoda za statistiku koji kaže kako takav prosjek možemo zahvaliti gradu Zagrebu gdje je u ožujku prosječna plaća iznosila 1570 eura. To nadmašuje nacionalni prosjek čak za 18,5 posto. A kako u Zagrebu radi gotovo četvrtina svih zaposlenih, oni zarađuju više od ostatka Hrvatske i tako podižu nacionalni prosjek. To, međutim, malo znači onima koji o takvim iznosima mogu samo sanjati. Osobito se to odnosi na građane u Virovitičko-podravskoj županiji gdje zaposleni primaju prosječnu plaću od 1156 eura, što je 14,7 posto manje od nacionalnog prosjeka i čak 35 posto manje od prosječne plaće u Zagrebu, ali stvari treba gledati s vedrije strane: građanima te županije ostaje mogućnost da umjesto u Irsku, odu na rad u Zagreb.

Visoki let za visoku plaću

Jedan od zaslužnih što su plaće u Zagrebu značajno više nego u ostatku Hrvatske, a osobito u slavonskim županijama, među kojima je i Brodsko-posavska, predsjednik je uprave nacionalnog avioprijevoznika Croatia Airlinesa. Njegova prošlogodišnja mjesečna neto plaća bila je oko 5270 eura. A članovi nadzornog odbora Croatia Airlinesa, njih četvero, mjesečno su primali oko 4500 eura, ali u bruto iznosu. To su, dakle, zaslužni građani ove zemlje koji svojim visokim plaćama omogućuju da i prosjek bude veći. Zato, neizmjerno im hvala. A onima zavidnima, koji primaju manje od prosjeka, čak i u Zagrebu i se pitaju zašto su plaće u Croatia Airlinesu toliko visoke, odgovor se nudi sam: tko visoko leti ima i pravo na visku plaću.

Besramni umirovljenici

I dok se neki itekako trude da prosjek plaća u Hrvatskoj bude što veći, tko bi drugi nego umirovljenici primali prosječno mjesečno 579 eura. A što je najgore većina njih daleko je ispod tog prosjeka. Tako svaki četvrti umirovljenik preživljava s najnižom mirovinom od svega 365 eura mjesečno, a njih više od 100.000 živi s manje od 270 eura. Stvarno, teško je shvatiti te umirovljenike koji iz mjeseca u mjesec dokazuju kako je u Hrvatskoj moguće živjeti i s manje od deset eura na dan. Odnosno kad plate režije i s 2-3 eura dnevno. Što drugo nego da čovjek kaže: može ih biti stid. Umjesto da su se ugledali na umirovljenike, nekadašnje saborske zastupnike, koji mjesečno, u prosjeku, primaju 2.022 eura. Pa je zahvaljujući njima prosjek mirovina dogurao do onih 579.

Po(r)uka tjedna

Prosjek je kao dijeta: gladni su oni koji na tanjuru imaju previše, kao i oni koji nemaju ništa.