U nedjelju, 1. listopada, u Crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu održan je koncert gudačkog kvarteta Porin koji čine Ivan Novinc (violina), Val Bakrač (violina), Lucija Brnadić (viola) i Neva Begović (violončelo). Repertoar koji je sačinjen od kompozicija: Andante amoroso, za gudački kvartet Ive Paraća, Gudački kvartet u d- molu op.76 br.2 Josepha Haydna te Gudački kvartet u F- duru, op.18 br.1 Ludwiga van Beethovena, uveli su publiku u svijet lijepe glazbe koja svojom zvučnošću i vrlo emotivnim karakterom prostor crkve čini još većim i ljepšim. Vrijednost ovoga koncerta posebno je bila vidljiva u činjenici da je riječ o kvartetu koji lako s određenim brojem izvođača uspije zadržati zanimanje publike snagom koja vrijedi za čitavi orkestar. Baš zato se doima da su svi instrumenti došli do izražaja i da je svaka kompozicija izvedena baš onako kako bi trebala.

Ono što je također važno spomenuti jest činjenica kako je Andante amoroso Ive Paraća kao prva kompozicija bila prekrasan uvod u koncert posebno zbog izrazite liričnosti same skladbe. Za nju u programskoj knjižici stoji da je skladba neoklasicističkoga stila. Neoklasicizam u glazbi označava stil koji se vraća idealima glazbenog stvaralaštva i to na način afirmacije glazbenih tradicija iz prošlosti, a nastao je oko 1920. godine. Samim time, možemo shvatiti kako kretanje skladbe može biti proporcionalno tradiciji i zato je skladba „slušljiva“, ne postoje određena odudaranja koja bi sprječavala uživanje u harmoniji koja se odupire nekoj vrsti avangarde ili eksperimentiranju u glazbi koja bi u slušateljima izazvala otpor. Isto se odnosi i na skladbe Haydna i Beethovena.

Glazbeni teoretičari štošta bi rekli o naravi tih kvarteta, o „finesama“ od kojih se sastoje, od kojih se međusobno razlikuju. Prosječni slušatelj čije je poznavanje glazbene teorije ograničeno može nagađati kako glazbena tradicija ima što za ponuditi te da svaki kompozitor nosi toliko odlika svoga vremena, toliko vještine, toliko energičnosti kojima privlači pozivajući na nova slušanja. Tek onda možemo shvatiti nijanse po kojima se stilski razlikuju. Kvartet Porin koji posebnu pažnju posvećuje hrvatskim kompozitorima/skladateljima zato je izvodeći Paraća dokazao kako i skladbe hrvatskih skladatelja mogu biti privlačne mada stoji kako sam Parać ovdje nije postavljao veće tehničke zahtjeve.

Važno je muzicirati i prenijeti poruku. Haydn je sudjelovao u razvoju Mozarta i Beethovena, stoga ne čudi što Charles Rosen u knjizi Klasični stil: Haydn, Mozart, Beethoven tu trojicu velikana stavlja u kontekst jednake važnosti. Da bismo razumijeli jednoga od njih, moramo razmišljati o duhu vremena te o svim poveznicama koje ih spajaju. Originalnost Haydna ne utječući negativno na Beethovena, samo je dobro došla kao nadgradnja ovome velikanu kojeg će svijet pamtiti po monumentalnim djelima neizostavnim u repertoarima. Ne zaboravivši značaj Devete simfonije koja uvijek služi kao ogledni primjerak glazbene inovacije gdje se u simfoniju uvodi glas, ovaj koncert nas je podsjetio na Beethovena koji je nešto drugačiji i koji jednako zna koristiti korespondencije tradicije s vremenom nastanka kvarteta ovoga skladatelja.

U kojoj mjeri i dokle sežu sve te veze svih ovih kompozicija i skladatelja sjajno dolazi do izražaja kod Paraća koji se može pridružiti dvojcu Haydn-Beethoven, jer neoklasicizam poziva tradiciju na koju se oslanja. Zato ovaj koncert možemo pratiti kao jedan zanimljivi suodnos elementarnih sličnosti i razlika. Zapravo, kad se sjetim što sam slušala, čini mi se da su te veze puno jače. Ako ništa, veza je kvartet Porin. Oni su nas naučili kako percipirati glazbu koju nemamo priliku tako često čuti. Sjajna izvedba koja nas samo može motivirati na daljnja slušanja.