OUTSORCING je drugi naziv za Isusa Krista, ili spasitelja. Ovaj puta ga prizivamo kako bi nam pokazao put iz močvare u koju smo upali i u koju sve dublje tonemo.

Zašto samo mi …a sindikati?

Prizivamo ga. Ako dođe dobro, ako ne dođe, opet dobro. Ma, nama je super sa outsorcingom, kao što nam je bilo super i bez njega.

Outsourcing?

Četvrt stoljeća nakon početka utakmice u kojoj igramo uvidjeli smo kako ne poznajemo pravila igre koju igramo. Normalno je da ćemo tu igru izgubiti.

Uzalud je što vodstvo s klupe malo malo traži time-out, kad ni trener ne zna čime bi motivirao igrače. Sada im je naredio outsourcing, a igrači se prave kao da su shvatili što trener od njih traži i misle na premije i privilegije koje im stoje u ugovoru, ali je vrlo upitno hoće li one biti ikada isplaćene.

Cilj ove taktike koja, sukladno Ustavu republike Hrvatske, ima hrvatski naziv outsourcing (ne pitaj me na kojem je to hrvatskom narječju), isključivanje je sa državne sise preko 26.500 osoba čija djelatnost nema nikakve veze sa uslugama koje moraju pružati njihovi poslodavci, a to su obrazovanje, zdravstvo, javni red i mir, obrana, sudstvo… Sve skupa, to košta poreznog obveznika preko 3,4 milijarde kuna godišnje.

Čišćenje i održavanje zgrada, pranje i peglanje rublja, kao i priprema i posluživanje hrane i pića, ali i prijevoz i zaštita ne spadaju u osnovne funkcije države.

Ja bih dodao k tome i hrvatske sindikate. Oni su najveće zlo i najveći parazit koji uspijeva preživjeti sve ideologije i sva društvena uređenja.

Naravno je da sindikatima ne odgovara outsourcing. Oni čvrsto drže njihovu prvu sisu i nije ih briga što krmača koju sisaju nema više što jesti.

I organizirali sindikati žestoku borbu protiv svakog oblika outsourcinga. Po gradovima lijepe naše organizirali su prosvjedne skupove, mobilizirali sve društvene snage, stisli čvrsto svoje redove i uz bojne pokliče kao: Ustajte vi prezreni na svijetu …krenuli u: odlučni teški boj.

Ne baš sasvim tako.

Sindikalna povjerenica u Ekonomskoj školi u Slavonskom Brodu prisjetila se da u Internacionali postoji i onaj stih:

To razum grmi u svom gnjevu,
Kraj u ognju bukti sad!

I, umjesto zastave sa srpom i čekićem u ruci, u prvom redu ustanika i gnjevnika, ona je, slijedeći glas razuma, u „oganj borbe" poslala najprije svoje učenice. Neka mladi osjete u praksi kako izgleda borba za kruh bez motike.

Da je to protiv pravila igre, protiv Ustava republike Hrvatske, protiv svih pedagoških pravila… manje je bitno. Bitno je da se s vodom ne izbaci dijete, jer mogao bi se netko od spremačica, kuharica, vozača, domara… i ostalih ugroženih upitati:

Zašto samo mi …a sindikati?