Sjećam se:

Jedna zgrada na Trgu pobjede prije tri godine. Na ulazu su ploče sa natpisima više državnih službi koje su u njoj smještene. Fotografiram ih, mislim si: trebat će nam za arhivu. SBplus je bio na početku, pa je falilo na svemu.

Moje fotografiranje zbunilo je portira Milu Perkovića. Pokušao me spriječiti na sve moguće načine. Nije mu točno bilo jasno kako će me spriječiti, ali je mislio kako je to u svakom slučaju njegova dužnost.

Nisam se dao zbuniti jer sam znao kako sam zaštićen zakonom, iako je portir pozivao u pomoć čak i slučajne prolaznike.

- Pa gdje to ima ljudi moji. Pa ne može svatko kako mu padne na pamet ovdje slikati. Ipak su to sve državne službe. Zna se valjda što se smije, a što se ne smije.

- E upravo zbog toga što su to sve državne službe smije se i mora se opservirati njihov rad, jer njih plaćaju građani i državne službe su tu kako bi služile građanima. To je moj legitimitet za slikanje. …odgovorio sam portiru.

Mislim kako portir do danas to nije shvatio, ali danas me ljubazno pozdravi.

Zgrada županije …prije dvije i pol godine. U predvorju je okićeni bor. Slikam ga, jer uskoro će Božić, pa bi moglo poslužiti kao ilustracija za neki prikladni članak.

- Šta vi to radite?…pita me isto tako portir.

- Slikam bor!…odgovaram.

- Vidim i ja da slikate bor, ali znate li vi da je to zabranjeno?

- Ne znam! Od koga je zabranjeno, kojim zakonom ili uredbom je zabranjeno?

- Pa ja vam kažem da je zabranjeno. Ne pravite se ludi! Pa zna se valjda da se to ne smije. Ovo je županija i ne može svatko slikati bor kako mu padne na pamet.

Slikam dalje.

Portir zove nekoga telefonom. Pokušava zvati više brojeva. Napokon je dobio kompetentnog sugovornika spusti slušalicu pored aparata, izađe iz staklenog kaveza i pita me:

- A tko ste vi?

Kažem mu ime i prezime i dodam još: SBplus.

Portir to proslijedi sugovorniku.

Nije više izašao iz kaveza, ali me isto tako nije više ometao u poslu. Ni tada niti ikada više poslije toga.

Ista zgrada, drugo vrijeme i druga prostorija. Bila je to vijećnica i u njoj se održavala sjednica Predsjedništva županijske skupštine.

Zauzeo sam mjesto u kutu u kojemu inače sjede novinari. Bio sam jedini. U dvoranu je uskoro ušlo predsjedništvo, župan, dožupani i tajnica Slavica Bešlić.

Ona me je primijetila i uputila se prema meni.

- Oprostite, što vi tu radite i tko ste vi?

Predstavim se i dodam ono: SBplus.

- Ne možete vi ovdje biti! Ovo je sjednica predsjedništva.

- Ali sjednica je javna. Objavljeno je to na vašoj web-stranici.

Gospođa Bešlić odlazi do predsjedništva. Glave zajedno, kratka konzultacija i onda ponovo k meni:

- Ne možete tu biti, jer nisu pozvani ostali mediji. Zna se kad se pozivaju mediji, a kada ne. Kako će to izgledati …vi tu, a njih nema!?

- Za javnu sjednicu nije potreban poziv. Pozvani su svi, a što nisu došli to je stvar njihovog izbora.

- Ali kako to izgleda? Vi tu sami!

- Izgleda glupo …priznajem, ali to je moj posao.

Gospođa Bešlić opet ode na drugi kraj dvorane. Glave zajedno, kratke konzultacije i evo je opet k meni.

- Ne možemo praviti iznimku! Drugih novinara nema, pa ne možete ni vi prisustvovati.

- Onda će te morati primijeniti silu da me udaljite …kažem ja.

Opet šetnja do predsjedništva, opet glave zajedno, opet konzultacije i opet gospođa Bešlić prema meni:

- Možete ostati …hoćete li kavu ili sok!

Od toga dana nije bilo više problema u zgradi županije.

To je samo jedan dio iz bogate arhive mojih uspomena iz rada za SBplus. Kolega Borislav Stipić bi mogao nadovezati sa svojim iskustvima koja su vrlo slična, a o glavnom uredniku Jerku Zovaku da i ne govorim.

Radili smo samo svoj posao, sukladno važećim zakonima Republike Hrvatske i po pravilima struke, a suprotno uvriježenim običajima i navikama.

Mogli smo slobodno reći popu pop, a bobu bob. Nitko nas u tome nije sprječavao, pa čak ni glavni urednik Jerko Zovak.

Često su nam kolege iz drugih brodskih medija govorile:

- Pa to nema nigdje osim kod SBplusa da se kolumnisti međusobno „kolju".

Istina …čudna smo mi bili družina sastavljena od različitih osoba, različitih karaktera, različitih ideologija… i za SBplus nas veže jedino odnos prema poslu i sloboda govora. Iako često o nekoj stvari imamo dijametralno suprotna mišljenja, iako objavimo svoje stavove …sve to nas ne sprječava da kolegijalno izvrsno surađujemo.

Moram to još jednom podcrtati. Dakle: nije novac, jer njega kronično nema kod SBplusa, nije ideologija, nije društveni status, nije religija… to što nas je držalo na okupu.

To je taj osjećaj kako ukazivanjem na neke negativne pojave, na neke uobičajene nepodopštine, na neke nepravilnosti …možemo život u našem gradu i našoj županiji učiniti mrvicu ljepšim i mrvicu slobodnijim.

I sve je to prošlo vrijeme.

Jer, ako presuda Đurđi Aleksić Siladi i Jerku Zovaku postane pravomoćna i SBplus je prošlo vrijeme. Sumnjam kako će Jerko nakon plaćanja odštete za duševne boli Josipu Vukoviću i Mirku Golovrškom imati snage i volje nastaviti s radom. Ipak je to ukupan iznos od preko 80.000 kuna.

Isto tako sumnjam kako će Jerko nastaviti u stilu:

- Dobro jutro gospodine dožupane, kako se osjećate danas?

A i malo sam privatno zabrinut. Đurđa i Jerko su kažnjeni zbog toga što su krivotvoritelje nazvali krivotvoriteljima.

I zabrinut sam zbog toga jer je izrečena kazna za duševnu bol, a da sudac Josip Petričević nije provjeravao imaju li bivši gradonačelnik i bivši predsjednik Gradskog vijeća u Novoj Gradiški uopće dušu. Ako nemaju dušu onda ih ona ne može ni boljeti.

No međutim; pravi razlog moje zabrinutosti je sljedeći:

Prošli tjedan sam kosio trimerom voćnjak. Uhvatila me kiša pa sam prekinuo s košnjom. Nakon kiše trimer više nije htio upaliti.

Psovao sam sve po spisku, ali trimer neće i neće. Rekao sam mu …onako u ljutnji svašta: i da je jedan obični gradonačelnik i da je koalicija pravaš-SDP, i da je gori od Sanadera i da ga jebo onaj koji ga je prodao…

U jednom trenutku upalio je, ali ja sam onako u bijesu psovao dalje. Rekao sam tako još da je puno veća lijenčina od Josipa Vukovića, saborskog zastupnika i bivšeg gradonačelnika Nove Gradiške.

E onda je konačno stao …više ni makac.

Nakon presude Đurđi i Jerku ne spavam više. Što ako me moj trimer tuži za nanesenu duševnu bol i slučaj bude dodijeljen sucu Josipu Petričeviću koji ne provjerava ima li tko dušu ili nema.

Mislim i vjerujem kako me trimer neće tužiti. Ipak on ima karaktera.

Zakoni u zemlji koja je na 85. mjestu po stanju slobode medija su takvi da veliku bijelu pticu ne smiješ nazvati guskom, jer bi to moglo velikoj bijeloj ptici nanijeti duševnu bol. Ne smijem ni brodskim kolegama reći kako su kurvini sinovi, jer nisu ni prenijeli vijest da su njihovi kolege postale žrtve nehumanog hrvatskog pravosuđa, iako se posljedice presude i na njih odnose.

Nisu osuđeni samo Đurđa i Jerko, osuđena je i novinarska sloboda u Hrvata.

Ništa …zabi glavu u pijesak kao slavuj (slavuj mi je sigurnije od one druge ptice) i šuti. Još nije otvoren Goli otok za novinare i smrtne kazne još nema ...milina jedna.

Ne znam smijem li citirati Balaševića, ali pokušat ću pa ako prođe, prođe:

Putuj planeto, 
ovde se vrag priziva 
nama je lepo, 
slika jedna neopisiva

A tako je sve dobro počelo!