U srijedu 28. rujna 2022. u Spomen galeriji Ivana Meštrovića u Vrpolju otvorena je izložba „Meštrovićevi portreti suvremenica i suvremenika – Univerzumi osobnih susreta i društvenih isprepletenosti“. Teško je pisati o umjetniku kao što je Ivan Meštrović a bez ponavljanja svega onoga što je o njemu davno rečeno i napisano. Svijet umjetnosti, velik poput svojih istaknutih predstavnika kao što je i sam Meštrović, u sebi sažima čitavu „historiografiju” pojedinca očekujući od njega „stilsko” progovoranje na, ipak, nešto drugačiji način. Taj način je onaj umjetnički način kreiranja jedne stvarnosti, jednog trenutka.

Ljepota umjetničkog izražavanja je jedna, dok je koncept nastanka djela nešto drugo - mnogo složeniji, suglasniji s društvenim i kauzalnim tijekovima tog vremena iz kojega nastaje. Važna, zanimljiva, atraktivna izložba više će reći kako je portret značio prepoznavanje te želju za neprolaznošću s kojom se teško mirimo. Jer biti portretiran znači učiniti se prepoznatim u svim vremenima, dati do znanja kako nešto ipak predstavljamo u svijetu u kome boravimo i nakon svoje smrti. Nesumnjiva važnost izložbe leži u činjenici da su, sudeći prema portretima, 19. i 20. stoljeće bili ispunjeni vezama koje je Meštrović označio upravo ovim portretima. Tolstoj, Katunarić, Becić, Nazor, Lady Cunard, Vera Čuča Milčinović (…) ali i veliki Rodin kojeg možete vidjeti na našoj naslovnoj fotografiji, samo su neke ličnosti koje možemo 'susresti' na ovoj izložbi. No, oko zapinje upravo za Rodina! Velikog Rodina (sjetimo se Poljupca, Mislioca!) koji je sam postao opće mjesto umjetnosti. Zar ga je moguće sresti na ovoj izložbi? Da, svakako. Zahvaljujući hrvatskom velikanu Meštroviću. Ovaj kipar, portretirajući Rodina, govori kako ga upravo takvog trebamo pamtiti, takvog kako ga je on pokazao – monumentalnog, ozbiljnog, prodirućeg pogleda koji kao da kaže: „I ja sam tu!“.

Međutim, važno je reći da postoje čvrste veze dvaju umjetnika. Prvi put su se sreli u Beču 1902. godine. Rodin nije imao samo formalan, daleko „udivljujući” utjecaj na Meštrovića, već je djelovao na njegovo stvaralaštvo proizašlo iz kretanja društvom umjetnika čiji je i Meštrović bio član. Prijateljstvo ili korespondencija dvaju umjetnika tako je oivičena njihovom prepiskom koja je trajala od 1909. do 1914. Možemo uočiti povezanost te međusoban utjecaj.

Tolstoj, nadalje, ostaje kao spomenik jednom vremenu u kome je predstavljao ne samo vrhunac književnosti, nego kontemplativni uzor koji filozofski secira društvo i njegove pojedince. Upravo takav je Meštrovićev Tolstoj - misaon, onaj nad kojim se zaustavimo u vremenu kao što je on sam zaustavljen, pitajući se je li taj Tolstoj jednako značajan sada kao i onda. I da nije kao što jest, ovaj portret nas tjera da se zamislimo nad onim što vidimo: sklopljene ruke i pognut pogled čovjeka – o čemu je on razmišljao , je li tužan zbog onoga što nas je sve tek čekalo a što je sam možda osjećao?

I onda Nazor, dodirujući svojim prstima lice, jednako zamišljen, jednako pognuta pogleda (…). Tko je bio taj Nazor? Pisac, ali čovjek, običan čovjek... jedan od mnogih. U čemu je drugačiji? Da, čuli smo za njega, svjedok je vremena. Ali portret? On je lijep, „stvarnosan” istinski.

Uz ove portrete, postoje drugi, nesumnjivo zanimljivi, vizualno prihvatljivi, ali svaki jedinstven, na svoj način. Da bismo shvatili razlike i sličnosti portreta, njihove predodžbe iz Meštrovićeve perspektive, važno je posjetiti ovu izložbu - svakako uživo jer - mada je u Vrpolje stigao Rodin, mnogi žitelji Brodsko-posavske županije nisu vidjeli posebnu Spomen-galeriju.

Rodin i ova izložba, tamo ih čekaju do 3. studenog.