MALOTKO je mogao ostati ravnodušan nakon sinoćnje Gala večeri hrvatskih nacionalnih baletnih ansambala, održane povodom 19. Dana plesa u čast Miji Čorak Slavenskoj. U slavonskobrodskoj Kazališno-koncertnoj dvorani „Ivana Brlić- Mažuranić“, publika je zašla u svijet napose vremenske umjetnosti. Nesvakidašnje gostovanje baletnih ansambala iz Osijeka, Rijeke, Zagreba i Splita pružilo je rijetko viđen vizualni užitak baziran na apsolutnom govoru tijela.

Možda će riječ apsolutno izazvati negodovanje jer zvuči toliko obećavajuće, toliko strogo faktički egzemplarno, ali balet kao umjetnička forma očekuje od izvođača mnogo više nego što smo sami u stanju pojmiti kada razmišljamo o svim mogućnostima ili vjerojatnostima samoga pokreta. Dakako, svakoj točki prethodio je uvod, kada je publika bila pripravna na samu narativnu nit izvedbe, ali baletni pokreti koji su sezali do vrhunaca izvođačke umjetnosti, zaista su, uopće, poticali na budnost recipijenata / publike. Svaka baletna točka imala je svoje mjesto u interpretativnom smislu; ne samo po pitanju ukusa, nego i prema izvođačkim vještinama plesača. Vrhunac je posljednja izvedba, ulomak iz baleta Venatus, Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita koja je sjajno zaokružila večer. Plesači, pokreti koji sežu do neslućenih izvođačkih razmjera kada je svaki dio tijela u pokretu i sam pokret, očekivano su izazvali oduševljenje publike i nagradu pljeskom.

Razgovarajući nakon Gala večeri s publikom, saznala sam kako divljenje ne proizlazi iz neznanja (jer publika je najveći kritičar i ona može kreirati daljnji tijek (ne)popularnosti djela; publika može biti i jest dovoljno osnažena za identifikaciju i redefiniciju tzv. Umjetnosti), već iz velikih očekivanja koja naposljetku nisu bila iznevjerena kada se u obzir uzimaju suvremene tehnike baleta koje su sjajno odgovarale na glazbeni podražaj. Glazba koja je na trenutke bila zaglušujuća, dinamična, apstraktnija od primjerice Čajkovskog i Delibesa, udarila je temelj očekivanjima publike koja zaslužuje da joj se ona ne iznevjere. Tendencija umjetnosti za razliku od površnog amaterizma jest biti vješt ili imati/posjedovati umijeće/biti umješan - podražavajući. Identifikacija ne znači željeti doslovno boravak na sceni i imati ondje vlastito mjesto. Identifikacija znači prepoznati, u ovom slučaju, u pokretima maksimalan podražavajući element vizualne percepcije. Kada se dogodi da nas ništa ne sprječava u uživanju ili praćenju radnje, kada su nam oči prikovane za scenu bez popratnih elemenata narušavanja percepcije - tada možemo reći da je umijeće zaista umijeće. U slučaju da publika većinom reagira jednako, reći ćemo da je umjetnost prodisala, ne plućima izvođača od kojih se uvijek puno očekuje, nego plućima publike kao najvećeg kritičara. Ne moramo imati konkretiziranu, edukacijom potpomognutu bazu da bismo nakon ove večeri zaključili tko jest, a tko nije iznevjerio klasični balet i očekivanja, ili suvremeni balet iznad očekivanja koja su često vezana sponama predrasuda.

Duet iz baleta Žar ptica Igora Stravinskog (HNK Ivana pl. Zajca Rijeka), tako je bio uvod upravo u taj doprinos suvremenog baleta klasičnom, kao nadgradnja i dokaz tjelesne fleksibilnosti. Mogućnosti koje tijelo nudi/ima/daje upravo zbog nje iskazuje koreografijom kako bismo vidjeli mogućnosti govora izvan granica samog jezika.

Dva plesača na sceni i pokreti koji angažiraju cijelo tijelo čak do vršaka prstiju.

Duet baleta Odiseja (HNK Ivana pl. Zajca Rijeka) te duet Emma i Leon iz baleta Gospođa Bovary (HNK Zagreb), dokazali su senzualnost na sceni, nježnost, ali i snagu prevrata koji su vidljivi upravo u nesimplificiranim pokretima plesača na sceni.

Dekora nije bilo, tako da se publika mogla posvetiti isključivo izvođačima gdje je vještina kretanja zasjenila našu konstantnu potrebu za verbaliziranjem misli i teksta ili narativa.

Geste i mimika nam tako dobro dođu kada želimo još više naglasiti osjećaj(e). Nije teško zaključiti koliko je energije, snage, umješnosti, maštovitosti tek potrebno kako bismo uobičajeni govor, konverzaciju ili priču preveli na jezik ili govor tijela. Ova večer je bila podsjetnik na umjetnički imperativ - Osjeti!