ŽIVIMO u vremenu urušenog sustava vrijednosti. Čovjek današnjice nastoji stići do zadovoljstva ne birajući način ili put kojim će ići do svoga cilja. S druge strane, mladima je želja popularnost. Tako će mnogi od njih i ne razmišljajući puno, učiniti baš sve kako bi bili što popularniji.

Moral, kao i svaka religija, uče nas kako treba biti dobar čovjek... a ne popularan, slavan ili bogat.

Osoba koja je nepoznata u društvu može biti dobar čovjek. Osoba koja nema veliki imetak može biti dobra osoba. Dobrota i ljudskost svakako se ne stječu popularnošću ili bogatstvom.

Svjedočimo kako svaki čovjek nosi svoj teret - poteškoće i breme. I svako ih vrijeme (do)nosi sa sobom.

Možda je jedan od najvećih problema današnjice taj što je čovjek svugdje, a najmanje sa sobom. Posebno se ovo odnosi na one koji sebe smatraju popularnima i one koji sebe (ali i druge) vrednuju kroz imetak. Oni nepoznati koji žive na marginama društva ili, pak, oni koji su siromašni, nemaju ovakav problem.

Obično susrećemo ljude, pristojno se pozdravimo, pitamo za zdravlje, obitelji, a mislimo na nešto sasvim drugo. Problem je u tomu što nismo dovoljno sami sa sobom. A ono što odlikuje čovjeka jest razum koji ga uči da ima potrebu živjeti u zajednici. U toj zajednici i on sam, kao pojedinac, mora biti dobar kako bi u konačnici i čitava zajednica bila dobra. Jer socijalna je odrednica temeljna osobina svakog čovjeka.

Isto tako, današnja su prijateljstva gotovo sva iz interesa. Posebno onih slavnih i bogatih. Njih povezuju njihovi interesi, slava i bogatstvo. Zapitamo li sebe nekad kakve prijatelje imamo i zašto su nam baš te osobe prijatelji. Postoji li danas bezuvjetno prijateljstvo, prijateljstvo iz ljubavi prema nekome, prijateljstvo bez ikakvog interesa?

Danas je gotovo nemoguće naći iskrenog prijatelja, prijatelja s kojim si radi duševnog zadovoljstva. Ali davno je rečeno – sve je prolazno osim interesa. Pa zašto bismo mi mijenjali tu staru mudrost?

Danas uopće ne marimo za naš odnos prema drugima. Pa čak ne marimo ni za naš odnos prema roditeljima, rodbini,... Kako ćemo onda mariti za odnos prema prijateljima ili drugim ljudima? Zar nas i moral i religije ne uče da smo mi samo ogledalo drugom čovjeku.

I kad sretnemo druge ljude, kada smo duhovno odsutni od njih, bar na trenutak ih trebamo promotriti. Zapazit ćemo hladna, ozbiljna, zabrinuta i odsutna lica i poglede. Zar nismo i sami takvi? Zar se ne možemo ogledati u licima drugih ljudi? Rijetko ćemo vidjeti lica puna vedrine i topline. Sve manje vidimo čiste i lijepe osmijehe iz srca i duše. Kada smo posljednji put vidjeli nečiji osmijeh koji privlači i plijeni?

Kada smo stali pred ogledalo i pričali sa samim sobom? Skoro nikad, jer ne znamo biti sami sa sobom. Što bismo vidjeli kada bismo stali ispred ogledala? Lice puno vedrine ili ono zabrinuto i odsutno lice? Korekcije i plastične operacije sigurno nam neće pomoći u tome da se istinski vidimo. Jer toplina i vedrina isijavaju samo iz naše duše. A čovjek koji nema dobrotu, nego za cilj ima samo bogatstvo ili slavu, dok ga ostalo ne zanima... taj nikada neće osjetiti ljepotu duše.

Zar onaj siromašni čovjek nema najljepši i najprirodniji osmijeh, pogled. Njegova vedrina nam puno toga kazuje. Ako čitati znamo.

Ima li boljeg osjećaja no leći u postelju i utonuti u san čiste i okrijepljene duše? Slavni, popularni i bogati ovo nikad doživjeti neće.