SREĆA je ono za čim često tragamo, ono čemu težimo, ali i ono što teško pronalazimo. Ona je neuhvatljiva, ponekad osobno obojena emocija. Sreću često tražimo u ljubavi, uspjehu, slobodi ili materijalizmu. Mnogi sreću traže i u religiji, ali su rijetki oni koji je i pronalaze. Religija već tisućama godina nudi ljudima ne samo smisao postojanja, već i put ka unutarnjem miru. Drugačije kazano – religija nudi put k pravoj sreći.

Za sreću na ovome svijetu nam, zapravo, ne treba puno. Čovjek koji ima slobodu, ne zna što znači biti uskraćen te vrste blagodati pa slobodu ne zna ni cijeniti. Zdrava osoba ne razmišlja o zdravlju, bolest joj rijetko padne na um, a tek kad se razboli postane svjesna vrijednosti zdravlja. Kada čovjek osjeti glad i neimaštinu, tek tada postane svjestan bezvrijednosti mnogočega za čime je cijeli život žudio.

Netko nas je morao odgojiti da budemo zahvalni na svim blagodatima koje su nam darovane. Da te blagodati koje su nam darovane znamo cijeniti. Mnogi od nas ne razmišljaju o tome, vjerujemo kako je to nešto što se podrazumijeva.

Ljudi su se kroz povijest više trudili kako bi stekli materijalno nego duhovno, a posebno je danas na 'cijeni' upravo ono materijalno. Čovjek nije svjestan da sreću ne donosi ono što imamo, već ono što jesmo.

U skoro svim religijama, sreća nije vezana za prolazne trenutke. Možemo kazati kako je takva sreća samo odraz puta kojim idemo, a to je slijeđenje svojih strasti i poriva. Religija kao nitko drugi nudi put koji za cilj ima duboko ukorijeniti osjećaj spokoja u čovjeku. U kršćanstvu se to često zove radost u Gospodu, u islamu smirenost srca koje oblikuje vjera (sakin), dok budizam govori o nirvani – stanju oslobođenja od patnji i vezanosti.

Ne postoji religija koja poriče patnju, već je uključuje u svoj narativ kao sastavni dio života. Ali zato religija nudi odgovore na pitanja o smislu patnje.

Čovjek je biće koje se seli iz kuće u kuću, odnosno, čovjek živi vječno. Zato čovjek nikada ne smije promatrati sreću samo u granicama ovoga svijeta, jer za čovjeka je ovaj svijet samo jedna od njegovih kuća. Da bi čovjek bio sretan u svim kućama, mora uložiti napor i trud.

Recimo, da bi čovjek bio sretan u svim kućama, mora roditeljima dobro činiti. Jer kako će čovjek stići do Božjeg zadovoljstva ako ne poštuje i ne čini dobro svojim roditeljima? Je li moguće biti sretan, a da i roditelji nisu sretni? U borbi za materijalnim dobrima čovjek današnjice sve više zapostavlja istinske i prave vrijednosti. Da bi sretan bio, čovjek ne smije ubijati djecu, jer znamo da su djeca radost i sreća svih naših kuća i ove ovdje, ali i one vječne. Koliko se samo djece danas ubije svaki dan? Čovjek današnjice ne želi ni odgovornost ni brigu za svoju djecu. Djeca su danas sve više samo veliki teret.

Može li čovjek biti sretan ako se nemoralu približava, bilo tajno ili javno? Dobra djela, a ne grijeh, dobročinstvo, a ne grešnost – to je ono što naša prsa čini prostranim i donosi nam unutarnji mir i sreću. Nemoral nas guši, steže i donosi nam nesreću.

Kome donosi sreću ubijanje nedužnih ljudi dok šetaju, dok su u trgovinama ili dok su u hramovima? Kako će ubojice takvih ljudi, prije dolaska u svoju vječnu kuću, stati pred najpravednijeg Sudca, onoga koji im je mnoge blagodati darovao?

Kakvu sreću ima onaj koji otima od drugog, koji krade, koji uzima i prisvaja od nemoćnog ili slabijeg? Pogrešno je žudjeti za onim što imaju oni koji su nepravedno i na nepošten način stjecali. Oni, usprkos bogatstvu svome, nisu sretni.

Sreća je samo traganje za unutarnjim zadovoljstvom, a nije udovoljavanje željama za vanjskim stvarima. Sreća je samo sposobnost da u miru podnosimo nemir svijeta.

I upravo nas religije pozivaju da pogledamo unutra, a ne van, tamo gdje sreća najviše i obitava. Možda je ovo blagdansko vrijeme prava prilika da potražimo sreću tamo gdje se sigurno nalazi, a za nju ne treba puno.