SVIJET u kojem živimo odavno je postao mjesto zla i zločina. Svakodnevno čitamo, gledamo i vidimo silovanja, otmice, okrutna ubojstva. Danas ničiji život nije siguran. Ne znamo iza kojeg će se kuta pomoliti naš dželat. Ovo sve znamo i vidimo, a šutimo. Povremeno se trznemo kada mečka zaigra na našim vratima, ali to više bude onako protokolarno, stavimo neke crne slike na društvene mreže i na tome sve završava. 

Koliko djece bude ubijeno svakog dana, koliko uopće ljudi? Tamo, ta djeca, to su nečija djeca, imaju i ona svoje ime, svoju majku, svog oca. Svako ubijeno biće nije samo broj ili statistika, svatko od njih je osoba, čovjek, baš isti onakav kakvi smo mi, odnosno kakva su naša djeca. Ali nas to ne dotiče. 

Kakve sve debile, idiote, budale, bolesne umove ne proizvodimo i ne odgajamo. Upravo mi. Ti i ja.

Je li napad u školi u Zagrebu na učiteljice i učenike (ne)očekivan? Možemo li očekivati sutra slično u Slavonskom Brodu, u školi, u vrtiću, u trgovini? Hoće li biti - jučer Beograd, danas Zagreb, a sutra Slavonski Brod?

Svako ubojstvo je surovo, ogavno i samo po sebi zlo. Ali kada se desi ubojstvo u učionici, onda društvo, ali i svaki pojedinac treba sebe dobro preispitati. Zašto? Odgovor je jednostavan – zato što mi sami proizvodimo sve te ubojice, svojim neradom, našim sustavom, našim neodgojem. I zato što sve dopuštamo djeci.

Učionica treba biti sigurno mjesto. Mjesto gdje se odgaja, stječe znanje, ali i mjesto povjerenja i međusobnog poštivanja. Danas svjedočimo poražavajućim pričama o svakoj vrsti nasilja u učionicama i školama. Ono što je nekad kod druga Tita bilo nezamislivo, danas je u demokraciji svakodnevica. Škola je izgubila ulogu mjesta odgoja i obrazovanja, ona sve više sliči na mjesto borbe.

Ne tako davno, učitelji su bili temelji zajednice. U svakom mjestu učitelj je bio jedna od najpoštovanijih osoba. Njihov autoritet se nikada nije dovodio u pitanje. Danas njihova uloga gubi na značaju, što njihovom krivicom, što krivicom samog društva. Ne zaboravimo da je svaki ubojica prošao kroz naše škole. Jesmo li se ikada zapitali – gdje smo mi kao učitelji zakazali pa se to desilo? Odgovornost je na svima. I na školi, i na obitelji, ali općenito i na društvu.

Danas su na sceni izopačene društvene vrijednosti. Uglavnom, učimo djecu kako se što lakše obogatiti, kako postati slavan i popularan. Temeljne ljudske vrijednosti su iščezle. Tko danas priča o poštenju, o moralu, o dobroti? i ako bude nečega takvog, sve je to površno bez konkretnih koraka. I tko je kriv? Možda onaj ubojica što je bio na liječenju i pušten na slobodu pa se hladnokrvno ušetao u školu i napravio masakr? Ne, nije on kriv. Kriva si ti majko, kriv si ti oče, kriva si ti učiteljice, kriv si ti vjeroučitelju, kriva si ti državo. Krivi smo svi. Desetljećima ništa ne poduzimamo, pustili smo da nam drugi poduzimaju što oni žele i kako hoće. A nama je lijepo?

Danas posebno mnogi roditelji staju na stranu svog djeteta i onda kada znaju da nisu u pravu. Poštuju li se tako učitelj, škola, odgoj i obrazovanje? Na koncu, poštuje li takav roditelj uopće sebe i svoje dijete?

I sam sustav obrazovanja danas ne pruža dovoljno alata kako bi se bilo koji oblik nasilja prevenirao. Nakon ovakvih tragedija vjerujemo pokušat će nešto. To nešto bit će ništa. Jer detektor metala ili zaključana vrata neće promijeniti ništa u našem društvu. 

Na prvom mjestu, ako ne zaštitimo one koji bi trebali odgajati i obrazovati djecu, onda i sami potvrđujemo da su odgoj i znanje bezvrijedni. Čini mi se da to danas upravo činimo i uvelike pokazujemo. Napad u školi u Zagrebu samo je ispostava računa svima nama.