Svijet je pun različitosti. Tako ga možemo promatrati kao jedan šareni ružičnjak. Ljudi se razlikuju po svojim imenima, narodnoj pripadnosti, zemljama u kojima žive, svjetonazorima. Svi oni sačinjavaju jednu veliku svjetsku obitelj. Sve pripadnosti ili različitosti čine njihove identitete, bez čega ne bi mogli biti to što jesu i bez čega ne bi bili prepoznatljivi drugim ljudima.

Čovjek nikada ne bi trebao bježati od identiteta. Naprotiv, treba osjećati ljubav prema onome čemu pripada, i kao takav raditi na dobrobit sebi, svojoj obitelji, sugrađanima, narodu i svojoj domovini. Ovo univerzalno dobro sve je manje zastupljeno. Sve se više među ljudima ističu razlike, a sve manje pokušavaju pronaći zajedničke osobine svih ljudi, kao pripadnika jedne velike obitelji na Zemlji.

Čovjek današnjice mora biti svjestan sebe jer u protivnom neće znati poštovati drugog ili drugačijeg. Neće znati dijeliti mjesto i vrijeme u kojem živi s drugim i drugačijim.

Ako ovo ne razumijemo, nećemo znati biti upućeni jedni na druge, nećemo znati kako se osloniti jedni na druge. Svaki čovjek nužno je povezan s drugim čovjekom jer im je ta potreba obojici u prirodi.

Pravičnost bi trebala biti temeljna vrijednost i vrlina. To bi trebao biti stup i glavni pokretač napretka i sreće, kako u obiteljskom tako i u društvenom životu. Ali čovjek današnjice tu temeljnu vrijednost sve više zaboravlja. Pravičnost je prisutna samo onda kada je u njegovu korist. A kada je u pitanju korist drugoga, onda pravičnost ne postoji.

Tako je danas u svijetu prisutan veliki jaz između bogatih i siromašnih. Onih koji imaju sve i onih koji nemaju što jesti. Zar nas ne žalosti podatak da svake godine u svijetu umire po nekoliko milijuna djece samo zato što su gladna? Nekima je „pravičnost“ omogućila da dođu do velikog bogatstva. Ima i onih koji su bogatstvo stekli na pošten način, ali ih je malo. Zar bogati čovjek nije svjestan sebe, zar nije svjestan da dijeli vrijeme i mjesto s drugim, zar ne može biti upućen na drugog čovjeka? Zašto nekad smatramo da je sve što imamo samo naše? Da samo mi imamo pravo time raspolagati?

Ako je čovjek ispunjen pravičnošću, njena posljedica bit će ljubav, bliskost, povjerenje, suosjećanje.

Pravičnost je i temelj jedne države, temelj njezina opstanka. Društvo i država koji nemaju pravičnost, nemaju ni mir, ni sreću, ni prosperitet. Zar nas ne uči dovoljno mudrost koja kaže da su u pravednoj državi sigurni i vladar i podanici, a u nepravednoj ni vladar ni podanici.

Pravda i pravičnost čovjekova su nužnost jer on živi, surađuje s različitim ljudima, s kojima ga ne vežu nikakve rodbinske veze, s ljudima koje uopće ne poznaje. I ako takav čovjek živi u svijetu pravde i pravičnosti, nikad se neće osjećati usamljenim, odbačenim drugačijim. Takav čovjek osjećat će se smireno, sigurno, jer mu nitko neće načiniti nepravdu. Imat će dovoljno za sebe i za svoju obitelj. Ali da je sve to zaista tako, tada ne bi bilo onih koji posjeduju sve niti onih kojima je dozvoljeno sve. Takvi očito nisu svjesni ni sebe pa onda nemaju osjećaj ni za onog drugog ubogog siromaha.

Vidjeli smo kako je u našem društvu. U Slavonskom Brodu i dalje postoji potreba za Pučkom kuhinjom. I bojim se da će svakim danom potreba za najmanje jednim toplim obrokom biti sve veća. Pravičnost i pravdu očito nam kroje oni koji ih ni sami nemaju.

Možda je licemjerno kada „pravična“ država ili druge ustanove otvaraju ovakve kuhinje.

Ovo je samo još jedan pokazatelj gdje i s kim dijelimo i prostor i vrijeme.