SLAVONSKI Brod zaista ima zanimljive, produktivne pjesnike, koji svojim pisanjem obuhvaćaju univerzalne sastavnice života. Otupjelost na svakodnevicu, pozamašan nemar, neprimjećivanje detalja bitnih kako bismo njima obuhvatili svijet (naposljetku, od detalja se svijet sastoji) s jedne strane dovodi do muka, tišine pomirenja iako u toj uljuljkanosti leži „čovječuljak“ koji bi radije vrištao.

S druge strane postoji pak prekrajanje detalja kao rezultata mentalnih struktura i procesa, kao rezultata procesa učenja koje nikada ne prestaje, pobunjena čovjeka, čovjeka, rekli bismo: živog, onoga koji ima što reći boreći se s banalnostima, averzijama, iluzijama...  

Veljko Lukić autor je iz te druge skupine, koji svoje umijeće pisanja omeđuje iznimnim vokabularom i zamjećivanjem detalja svakodnevice. Njegova je poezija glasna jer opstaje u jeci u umu čitatelja koji nije ravnodušan. Ljepota stihova paradoksalno iskazana ironijom, tankoćutnošću ruši temelje sveznajućih, onih koji zabludama žele rukovoditi našim mislima i osjećajima.

Zbirku poezije „Godine su provalnici i druge pjesme”, čine pjesme tuge, nemira, čežnje, traganja, tjeskobe, gađenja, prolaznosti, mučnine, samoće, očekivanja, ali i one u kojima ta sveobuhvatnost obnavlja misao o vječnom povratku. Očekujući nastavak istoga, a drugačijega jer je intiman, naš, zauvijek drugačiji koliko god isti morao biti, nalik drugima, a ipak svoj, taj povratak kao neminovnost kao da vreba iz osviještenosti, viđenja koje ne pribjegava blještavilu svijeta. Tamna prostranstva duše gdje opstaje mit o vječnom povratku (kojim se, u ovome slučaju, na dijalog poziva Nietzschea) zapravo je očitovanje pročitanoga, ali i iskustvenoga. Pogled na stvarnost ne vara. Mrak je zavladao, ali čeka novu zoru, novi početak.

„Čekanje” je pjesma koja tu atmosferu pojašnjava nekom privlačnom tamom s kojom je moguće poistovjećivanje. Naša čekanja vječna su jer se stalno obnavljaju, svojom prisutnošću upozoravaju na prolaznost, ali i na neka nova rađanja/stvaranja nove svrhe postojanja čulnosti. 

„Čitavi gradovi – zajedničke grobnice prekrivene

zaštitnim medicinskim nadgrobnim pločama-

mjesta bez svjetlosti, prepuna musave zlovolje

i straha, neće vidjeti povratak lastavica

i mlade muhe.

Nema ni kiša ni bijelog dima iz dimnjaka,

nema mirisa okupljenih dok pričaju

o svojim vrtovima i djeci.

Tišina.

Gledaš guste grobove u zgradama

vidiš blizinu daljine,

čekaš prestanak vladavine zaraženog mraka,

novi početak svrhe svojih čula.

I čitaš da je sve vraćanje istog.

Čekanjem u samoći, naša nutrina određuje dinamiku ćudoređa. Kako i kamo ići? Ondje gdje kao da se nepregledna prostranstva izruguju borbenosti nezaštićenog bića. Svi odustaju, napuštaju, neki se pripremaju za tvoj povratak... a ti u samoći tražiš adekvatna rješenja koja bi te oslobodila osame, a od sebe imaš najviše očekivanja. Pjesma „itaka” je poetski izraz nemira, putovanja s udaljenim ciljem, poezija života:

u potrazi za itakom možda si sve udaljeniji od cilja,

jer plovidba ne jamči dobar pravac prema odredištu.

čežnja ne ubrzava tvoj dolazak natrag,

na susret s onim što te je pripremalo za tuđi rat,

i s onima koji priželjkuju tvoj povratak.

tvojim očekivanjima protivi se more,

tvojoj nadi ne pokoravaju se brod, jedra i vjetar,

tvojim planovima odupire se posada;

vodi te svrha putovanja, održava volja,

pomažu samopouzdanje, lukavost i trpljenje.

u potrazi za itakom htio bi se osloboditi osame.

samoća nastaje iz premalo očekivanja od drugih,

i previše od sebe preblizu ničemu.

Možda nas kaos u nama zapravo tjera na sva putovanja, na nestrpljivo istraživanje sebe, ali i na udaljavanje od vatre drugih koja bi zahvatila korice knjige našega postojanja. Ekskluzivna prava na naše granice s ništavilom ili prema ništavilu imamo samo mi - odnosno „ja“ kojemu kaos služi kao pokretač klupka smisla. Jer: „biti strpljiv za kaos u sebi znači tragati, pisati, podnositi…” (pjesma „strpljenje za kaos u sebi”).

Zapravo, čak i mučnina postojanja (posebno naglašena u stihovima pjesme „Mučnina”: „u dodiru sa stvarnošću osjećaš/besmislenost i mučninu”; sa živom aluzijom na Sartrea) daje ljekovita svojstva zacjeljivanja rana egzistencije jer ne postoji samo taj „ja“ koji je jedinstveni, nepokolebljivi, uobličeni „monokromatski” bitak.

„Ja“ je dvostruko: čas blještavo, živo, čas bezvoljno i tamno... Upravo u destruktivnoj polovici bića ovaj pjesnik prepoznaje pokretačku snagu svojih stihova: „stihovi kao da nastaju u ovoj polovici:/ polupokretni su, s potkožnim bolnim drhtanjem,/ ispod oblaka i sumnji, varavi, potišteni./ te ispovijedi osjećaja pod utjecajem – određuju./ pogotovo one.” - pjesma „istovremeno”). Borba erosa i thanatosa, filozofsko pitanje ljubavi i smrti, nepokolebljiva paradoksalna snaga thanatosa koja, gubeći borbe s erosom, ispisuje najljepše stihove... to je poezija. Dakle, čitajmo...