PRVOG dana nove školske 2022./2023. godine, nezavisna saborska zastupnica Marina Opačak Bilić, obrušila se na brodsko-posavskog župana Danijela Marušića koji je, umjesto u ruševnoj školi u Sičicama, učenike pozdravio u Bebrini i Garčinu.

Da je tu ozbiljnu i osjetljivu temu - tek - iskoristila za samopromociju i kako bi došla u središte pozornosti javnosti (možda) pokazuje i činjenica da - ni deset dana kasnije - u tekstu svoje objave nije ispravila netočno napisan naziv mjesta (umjesto Sičice, prozvala ga je Šičice). To njoj - definitivno - nije ni potrebno jer je cilj postignut, no ipak bi time pokazala poštovanje prema onima za koje se (naoko?!) „borila“.

Školu u mjestu Sičice pohađa jedanaestero učenika

Malotko je u tom trenutku obratio pažnju na nekoliko vrlo bitnih činjenica koje su (namjerno ili ne) izostavljene. Bitno je, naime, znati kako - u pedagoškoj godini 2022./2023., školu u Sičicama pohađa ukupno 11-ero učenika i to u jednom razrednom odjelu. Prethodne pedagoške godine, u toj je školi, pak, bilo 15-ero učenika podijeljenih u dva razredna odjela.

Nastava se danas, dakle, odvija u istom prostoru, u takozvanom kombiniranom razredu, za učenike koji pohađaju 1., 2., i 3. godinu osnovne škole, dok učenici 4. razreda organiziranim prijevozom putuju u matičnu školu „Ljudevita Gaja“ u Novoj Gradiški (pitanje je zašto to onda ne može i preostalih jedanaestero?!). Broj učenika u Sičicama varira te - primjerice - u školskoj godini 2013./2014., u prvi razred nije upisan niti jedan učenik.

Svi učenici mogu biti prevezeni u obližnje moderne škole

Školski objekt - star više od stotinu godina - već dugo nije ni za što drugo osim za rušenje. Neprestanim je krpanjem on postao „rupa bez dna“ za županijski proračun. Najgore je što ni nakon svih radova i uloženih sredstava, djeca u Sičicama i dalje nemaju uvjete kakve imaju njihove novogradiške kolege koje u školi s podnim grijanjem sjede udaljeni desetak kilometara (dok se u Sičicama griju „na drva“). No, ni Vrbje niti Nova Gradiška roditeljima učenika nisu prihvatljive destinacije za školovanje mališana.

Tu se, pak, otvaraju „nova stara“, veoma bolna, pitanja o polupraznim slavonskim školama - treba li ih zatvarati i zašto je toliko veliki problem prijevoz djece u tek koji kilometar udaljene škole koje su u boljem stanju i imaju više djece.

Pod pritiskom javnosti ili ne, Brodsko-posavska županija i ove se godine opredijelila za miroljubivo rješenje pa će u školu u Sičicama 'uliti' dodatnih 400 tisuća kuna. Podsjećamo, škola je to koju trenutno pohađa jedanaestero djece, a izvjesno je da ih u narednim generacijama neće biti ni toliko.

Bez škole u selu nema života? A što ako ga nema ni s njom?

Prije deset dana o svemu smo tražili očitovanje županijskog Odsjeka za obrazovanje, sport i kulturu. Primili smo ga jučer te ga u nastavku prenosimo u cijelosti:

„S obzirom na starost zgrade i stanja, osnivač je, temeljem mišljenja struke,  obnavlja svake godine kako bi se osigurali uvjeti za nesmetano odvijanje nastavnog procesa u prostorima predviđenim za nastavu. Na zgradu se naslanja učiteljski stan koji se desetljećima ne koristi i koji je u lošijem stanju te na kojem, također, svake godine radimo intervencije zbog sigurnosti učenika.

Napominjemo kako je prijedlog osnivača još prije par godina bio da se učenici usmjere u susjednu područnu školu Vrbje gdje su optimalni uvjeti za rad i nalazi se u centru općine te je udaljena nešto više od dva kilometra od područnog odjela u Sičicama ili u matičnu školu „Ljudevita Gaja“ u koju se već godinama prevoze učenici 4. razreda škole iz Sičica, a koja je energetski obnovljena (vrijednost radova 7,5 milijuna kuna) te je obnovljena i školska kuhinja (vrijednost radova 600.000 kuna) kao i izgrađena fotonaponska elektrana. Nažalost, nismo naišli na razumijevanje roditelja.

I ove godine u PŠ Sičice radit ćemo ulaganja kako bi se osigurala nastava u toj školi, sve do izrade nove mreže škole gdje je planirana izgradnja još jedne nove škole u Novoj Gradiški čime bi se riješio problem područnih škola s malim brojem učenika i ujednačili uvjeti obrazovanja za sve učenike. Također, ove godine u obnovu PŠ „Sičice“ bit će uloženo preko 400.000 kuna.“

Trebaju li takve odluke biti političke ili ekonomske?

Zastarjela priča o tomu kako bez škole u selu nema života i ovaj je put - očigledno - dobila primat nad svakom racionalnom ekonomskom računicom. Koliko će dugo porezni obveznici na svojim leđima moći nositi teret škola koje pohađa dvoje, petero ili jedanaestero  učenika - teško je procijeniti. Najava nove mreže škola ipak daje naslutiti kako bi moglo biti promjena.

Jedno je sigurno - takve odluke ne bi trebali donositi ni političari, niti roditelji, nego stručnjaci. Ova politička odluka koja se vodi onom „bolje je ne talasati“, ove će godine porezne obveznike koštati 400 tisuća kuna, a sljedeće tko zna koliko. Teško se oteti dojmu da će mnogi objekti po Slavoniji - vrtićki, školski, društveni - koji se grade i obnavljaju posljednjih godina, vrlo brzo ostati prazni jer mjesta u kojima se nalaze neće naseljavati mlade obitelji.

Jednako je teško razumjeti inzistiranje na obnovi ruševnog objekta koji ni s višemilijunskim ulaganjima djeci ne može pružiti ono što već postoji nekoliko kilometara dalje - od bolje socijalizacije u širem krugu vršnjaka, preko boravka i obrazovanja u adekvatnom prostoru i s vrhunskom opremom pa sve do općenito poticajnijeg i zdravijeg okruženja.