GLAZBA je jedna od stvari za koju ljudi vole reći kako je „stvar ukusa", a već sljedeći trenutak nekog drugog nadugo i naširoko uvjeravati kako je baš bend kojeg oni vole najbolji na svijetu. Rasprava o stilovima, izvođačima, tekstovima pjesama,... pritom je uska ili široka koliko je to i znanje sugovornika o tim nadasve stručnim temama, a uvelike ovisi i o tomu gdje je tko na razvojnom stupnju kada je glazba u pitanju, odnosno, koliko toga doista od nekog izvođača može shvatiti i upiti.

Ovaj uvod dolazi kao iskaz svjesnosti o tomu kako je tema o kojoj danas pišem - kao potpuni nestručnjak - prilično nezahvalna, ali i kao čin predostrožnosti onima koji već - u punoj ratnoj spremi - nastoje uzvratiti suprotno jer ipak je to tek - jedno od mišljenja 'natopljeno' osobnim oduševljenjem.

Mlada dubrovačka glazbena skupina „Silente" koja se na velike hrvatske pozornice popela prije desetak godina, sinoć je nastupila i u Slavonskom Brodu. U Kazališno-koncertnoj dvorani „Ivana Brlić Mažuranić", gostovali su po drugi put, ali sinoćnji će koncert vjerojatno pamtiti više od onog na početku velike karijere.

Jesu li Brođanima nedostajali koncerti ili su se zaželjeli baš njih - teško je reći, no energija koju su na pozornicu donijeli jedinstvena Doris Kosović i glazbi potpuno predan Tibor Karamehmedović uspješno se već u prvim minutama koncerta prelila na slavonskobrodsku publiku koja inače baš i nije sklona 'ustati iz sjedalica'.

Naredna dva sata, svi su prisutni uživali u starim i novim hitovima, od kojih je većinu napisao samozatajni član grupe, gitarist Sanin Karamehmedović. Muzika je, uistinu, u takvom ambijentu bila „hrana za dušu", a pjesme poput „Noćas ona nije ona", „Dragi vjerujem u sve", „Jer te imam da me boliš", „Sve su moje pjesme iste" zvučale su kao uglazbljeni dijelovi neke stare zbirke poezije koju - sa svim mudrostima - treba pomno čuvati za buduće generacije.

Dakako, bilo je tu izvedbi poznatijih i onima koji Silente posljednjih godina ne slušaju toliko pozorno - pjesme koje nazivamo hitovima i koje, kao takve, zaslužuju postati evergreeni, poput „Terce na tišinu", „Još jednom", „Mene moje uši lažu" i „Nikada ovako".

Hipnotiziranost izvođačima, njihovom neobičnom energijom koja je spoj mladosti i potpune prepuštenosti glazbi, lakoćom izvođenja pjesama i zvukom koji je rijetko kad bolji uživo (a sinoć je to bio) - tek je dio dojmova vezanih za koncert grupe Silente.

Ipak, ono što najviše pokazuje kako Slavonski Brod želi i zaslužuje (i) ovakve koncerte, veliki je broj djece i mladih u publici koji su pjesme pjevali jednako srčano, a koncert doživjeli jednako snažno kao i oni stariji.

Dokaz je to kako slavna brodska glazbena vremena o kojima danas često samo čitamo, nisu stvar prošlosti te kako ima onih žednih drugačijeg zvuka od onog kojeg danas nudi većina gradskih klubova.