STANOVNICI Slavonskog Broda već godinama masovno odlaze preko granice u Bosnu i Hercegovinu po gorivo, građevinski materijal, u običnu tjednu kupovinu. A oni malo hrabriji i po cigarete i alkohol. Osim Bosne, česti su odlasci u Mađarsku ili Srbiju. Razlog je jednostavan – cijene su niže nego u Hrvatskoj. Ali ono što vidimo na blagajni nije i konačni račun. Prava kupovina počinje tek kada vidimo naš promet po računu ili kad sjednu izvodi iz banke.

Banke u Hrvatskoj godinama prodaju priču o praktičnosti kartica, digitalizaciji i bezgotovinskom društvu, dok istovremeno uredno naplaćuju gotovo svaki korak koji korisnik napravi. Mjesečna naknada za vođenje računa, naknada za karticu, naknada za aplikaciju… Kao šlag na tortu dolazi ono što rijetki znaju – tečajna razlika kada plaćamo karticom u stranoj valuti, konvertibilnim markama, dinarima ili forintama. Ukratko, plaćamo trošili ili ne. 

Kada Brođanin plati račun karticom u Bosni, transakcija najčešće ide kroz konverziju iz konvertibilne marke u eure. I tu nastupa čuvena bankarska matematika koja je nepoznata većini nas. Tečaj koji koristi banka nikada nije onaj srednji, nego onaj najnepovoljniji za korisnika. Razlika se možda čini neznatna na jednoj kupovini – nekoliko centi, ili euro-dva. Ali na stotinama odlazaka preko granice i tisućama građana, banke zarađuju ozbiljan novac praktički ni iz čega. Razlika po njihovoj konverziji je oko tri posto. Jednostavnim izračunom dolazimo do podatka da za transakciju u iznosu od sto eura banka uzima tri eura. 

Posebna ironija je što mi već plaćamo mjesečne naknade upravo za održavanje tih računa i kartica, odnosno usluge koju banka pruža. Dakle, banka već ima prihod samo zato što postojimo kao klijent. Ali to nije dovoljno. Kad karticu koristimo u inozemstvu naplati se tečaj. Kad podižemo gotovinu ide druga naknada. Ako slučajno dignemo novac na pogrešnom bankomatu – još jedna naknada. Financijski sustav je postavljen tako da građanin stalno plaća sitne rezove koje na kraju mjeseca ozbiljno osjeti.

A banke će, naravno, kazati kako postoje troškovi međunarodnih kartičnih sustava, valutni rizik i troškovi obrade transakcije. To djelomično i jest točno. Ali problem je u tome što su banke odavno prestale biti servis građana, a postale su strojevi za izvlačenje sigurnog profita iz osnovnih životnih potreba. Ljudi ne odlaze u Bosnu i Hercegovinu zato što vole međunarodni financijski promet, nego zato što pokušavaju preživjeti i uštedjeti koju desetinu eura na određenim namirnicama. 

I tu dolazimo do apsurda naše svakodnevice – građanin prijeđe granicu kako bi pobjegao od visokih cijena, a onda ga vlastita banka dočeka s druge strane i uzme svoj dio kolača. Ti troškovi, gledajući pojedinačno, i nisu dramatični. Ali upravo na toj psihologiji banke i grade svoj profit. Malo ovdje, malo ondje, dok korisnik ne prestane pratiti koliko zapravo plaća.

Najgore od svega je što većina ljudi i ne zna po kojem je tečaju transakcija obračunata. Banke to na svoj način skrivaju iza kompliciranih obračuna i sitnih stavki koje prosječan čovjek nema vremena proučavati. A bilo bi dobro sve detaljno proučiti i vidjeti po kojem tečaju obračunavaju nešto i onda odlučiti isplati li se koristiti karticu za plaćanje.

Transparentnost postoji samo u reklama. U praksi, korisnik dobije gotov račun i eventualno priliku da se žali službi za korisnike, koja će mu, ako se javi, hladno objasniti kako je sve obračunato prema važećim uvjetima - onim pisanim sitnim slovima koja nitko ne čita.

Dok političari govore o zaštiti potrošača, a banke reklamiraju brigu za klijente, obični ljudi iz Slavonskog Broda i dalje plaćaju porez. Razlika je što ovaj moderni porez ne plaćamo državi, već bankama. Ustvari, ne plaćamo. Oni ga jednostavno uzimaju, a neki bi rekli - otimaju.

Ironija je da građani odlaze preko Save po jeftiniji život, a vraćaju se s još jednim nevidljivim računom koji im ispostavlja vlastita banka. U zemlji u kojoj banke zarađuju i na siromaštvu, i na pokušaju uštede, jedino što je stvarno besplatno jest njihova pohlepa.