U Slavonskom Brodu postoji rečenica koja se često izgovara i ona zvuči kao odgovor na sve – ma dobro je. Izgovara se uz kavu, na ulici, u prolazu. Ponekad zvuči kao i da nije odgovor. Možda tom rečenicom ne uvjeravamo druge nego sebe. I možda pravo pitanje nije – kako smo? Pravo pitanje bi bilo – zašto rijetko kažemo istinu?

A istina je da mnogi jedva spajaju kraj s krajem. Istina je da mladi sve rjeđe planiraju ostati. Istina je da se snovi često smanjuju kako godine prolaze. Istina je da nije sve tako dobro.

Ali to se ne govori na glas. To ostaje između redaka, u pogledima, u tišini koja nastaje kad razgovor krene preduboko.

Ali tako je u manjim sredinama. Naučimo brzo gdje su granice. Naučimo koliko i gdje smijemo reći, a koliko prešutjeti. Naučimo i da iskrenost ponekad nosi cijenu, pogotovo ako nije ugodna. Daleko je lakše nasmiješiti se i popiti gutljaj kave i reći – ma dobro je. I tako svi zajedno sudjelujemo u tihoj predstavi. Jer sutra dolazi novi dan.

Glumimo stabilnost dok osjećamo nesigurnost. Glumimo zadovoljstvo dok brojimo minuse. Glumimo ostanak dok potajno planiramo odlazak. Zapravo, nitko ne laže otvoreno. Samo malo ublažavamo stvarnost. Tek toliko da ona bude podnošljiva. Toliko dovoljno da nam dan prođe bez težine u grudima. Jer sutra dolazi novi dan.

Ali problem je što se ta vrsta tišine s vremenom pretvara u naviku. Naviknemo ne pitati previše. Naviknemo ne očekivati previše. Naviknemo da „može i gore“ postane razlog zašto ništa ne mora biti bolje. Jer sutra dolazi novi dan.

A onda jednog dana shvatimo da više ni ne znamo kako izgleda stvarno zadovoljstvo , jer smo ga zamijenili osjećajem olakšanja što nije lošije.

Najtiše promjene su uvijek i najopasnije. One koje se ne vide odmah. Kao prazni stanovi koji se množe. Kao oproštaji koji postaju rutina. Kao poruke koje počinju – evo, samo da javim da sam stigao. I svaki put kada netko ode ostaje ona ista rečenica – ma dobro je.

Nije pravo pitanje – je li dobro? Pitanje je zašto pristajemo na to da samo bude dobro. Jer ovaj grad nije bez ljudi, bez priča, bez potencijala. Ono što najviše nedostaje Slavonskom Brodu nije ni novac, ni projekti. Ono čega najviše treba je – iskrenost.

Iskrenost da kažemo kad nije dobro. Iskrenost da priznamo kako možemo više. Iskrenost da prestanemo glumiti jedni pred drugima. 

Možda promjena ne počinje s velikim odlukama. Možda počinje jednom jednostavnom rečenicom izgovorenom bez straha i zadrške – nije baš dobro.

Možda nam i nije toliko teško živjeti u ovom vremenu, ali smo prestali vjerovati kako možemo živjeti i drugačije. Grad neće propasti zbog onih koji su otišli. Propada kada oni koji ostanu prestanu govoriti istinu. I nije problem što nije dobro. Problem je što smo naučili živjeti kao da je dobro. I neće nas uništiti ono što nemamo, već ono na što smo pristali i navikli se. I istina najviše boli ako je znamo, ali je uporno ne izgovaramo. Ipak, lakše je reći – ma dobro je.