U Slavonskom Brodu auto nije luksuz. Auto je produžetak osobnosti, potvrda odraslosti, ponekad i jedini način da čovjek funkcionira a da ne izgubi pola dana.

Realnost je jednostavna – Slavonski Brod nije velik, ali je raširen grad. Autobusi postoje, ali kod mnogih su rijetko prva opcija. Bicikl je mogućnost dok ne pada kiša, ne zapuše vjetar ili jednostavno ne trebaš prelaziti previše kilometara. I tako, malo po malo, auto postaje navika. A znamo, navike najskuplje koštaju kada ih više ne možemo ignorirati.

A gorivo? Ono više nije samo nešto usput na pumpi. Svako poskupljenje je podsjetnik koliko smo zapravo ovisni. Ne vozimo jer želimo – vozimo jer moramo. Do posla, do trgovine, do kave. Čak i kada je tako sve blizu, opet je lakše sjesti u auto. Lakše, ali skuplje.

I onda dolazimo do apsurda. Grad pun automobila koji nemaju gdje stati. Krugovi oko zgrada i po ulicama postali su večernji ritual. Parkirno mjesto nije zajamčeno, nego osvojeno. Tko se vrati kući kasnije, često igra igru strpljenja i sreće. I tako svakodnevica izgleda kao tiha borba za kvadrat asfalta.

Zanimljivo je da se o tome rijetko govori kao o problemu navike, a češće kao o problemu infrastrukture. Nema dovoljno parkirnih mjesta – zvuči točno, ali možda tu nije cijela istina. Možda ih nema dovoljno. A nikad ih i neće biti dovoljno ako svi vozimo uvijek i svugdje.

Možda da postavimo sebi pitanje – ima li života bez auta u Slavonskom Brodu? Teoretski, ima. Ali u praksi? Ovisi koliko smo spremni žrtvovati svoj komfor. Bez auta moramo planirati, računati na vrijeme, vremenske uvjete, raspored koji nije uvijek naš.

Ali možda je pravo pitanje ono drugo – želimo li uopće život bez auta u Slavonskom Brodu? Dok god je auto najjednostavnije rješenje za sve, ništa se neće promijeniti. Neće se promijeniti ni cijene goriva, ni broj parkirnih mjesta, ni način na koji razmišljamo o kretanju gradom.

Rješenje sigurno ne leži u tome da se svi odreknemo auta. Možda da prestanemo koristiti auto za baš sve. Možda prvi korak nije povećanje broja parkirnih mjesta, nego promjena navike. Jer svaki put kad sjednemo u auto, jer nam se ne da pješke, zapravo glasamo za grad s još više gužve, još manje mjesta i još skupljim kretanjem.

Gradovi se ne mijenjaju sami od sebe. Oni se mijenjaju kada ljudi počnu drugačije živjeti u njima. A trenutačno, živimo tako da nam auto rješava problem, a s druge strane nam i stvara problem.

Možda Slavonski Brod nikad neće biti grad bez auta. Ali bi mogao postati grad u kojem auto nije jedini izbor.

Dok se to ne dogodi, ostat ćemo parkirani negdje između potrebe i navike. I tražit ćemo stalno još jedno mjesto koje zapravo ne postoji. Kad cijeli grad kruži tražeći parking, možda se tada ne krećemo naprijed, već samo stojimo u mjestu.