„Retard!", „Razina inteligencije apsolutna nula.", „Zato su i izumili ultrazvuk da se ovakvi kreteni više ne rađaju.", „Sunce ti žareno kakvi sve bilmezi troše zrak na ovoj planeti.", „Ovakve treba držati pod stalnim nadzorom. U azilu za životinje ako je ikako moguće.", „Kretenčina, treba ga ubiti!", „Crk'o dabogda!", „Ma jebem im mater." - sve su to (doslovni) komentari koje, gotovo svakodnevno, čitatelji ostavljaju pod različitim člancima objavljenima na lokalnom portalu SBplus.

Bilo da se radi o komentiranju na službenoj stranici portala ili putem društvenih mreža, ispod objavljenih postova s poveznicama na članke, velika većina ozbiljno napadačkih komentara dolazi od ljudi koji nisu spremni vrijeđanje potpisati pravim imenom. Prozivati one koji su krivi i poticati druge na javni linč osobe zbog bilo kakvih pogrešnih postupaka, puno je lakše činiti skriven iza tipkovnice i pod lažnim identitetom, nego što bi to bilo 'licem u lice'.

Ipak, novinari nemaju tu privilegiju pa, bez obzira na posljedice, trudeći se uvijek pridržavati pravila struke, svoje članke objavljuju pod punim imenom i prezimenom, izlažući se tako, dijelom i kao javne osobe, u cijelosti svojoj publici koja, posebice u malim sredinama, zna biti okrutna i nemilosrdna.

No, to je sasvim druga priča jer novinari su, uglavnom, svojevoljno birali svoju profesiju i većina njih vrlo brzo postane imuna na ono što se o njima govori ili piše. „To ide u rok službe pod sedmom silom", često se može čuti u takvim krugovima.

No, problem nastaje kada meta javne osude, masovnog, ponekad gotovo sektaški udruženog, napada postanu potpuni anonimci, osobe koje nisu naviknule biti izvrgnute ruglu ili primati ogromnu pažnju javnosti. Ponekad su to ljudi koji su, uistinu, učinili nešto jako loše, vrijedno osude u kakvom objavljenom članku. Bez obzira na to je li im se to što su učinili dogodilo zbog nepromišljenosti, brzopletosti i bez namjere ili sasvim suprotno, za nedjela trebaju odgovarati i javnosti koja takve postupke mora i smije 'kažnjavati' do određene mjere te svakako isticati kao loše.

Međutim, problem nije u izražavanju vlastitog mišljenja, nego u načinu na koji se to čini. Bonton i pristojno ponašanje kao da ne vrijede ili ne postoje u virtualnom svijetu. Anonimnost koju nam pruža Internet ili hrabrost koju nam daju riječi ispisane tipkovnicom kao da ne nose jednaku odgovornost za izrečeno u odnosu na 'stvarni život'. No, posljedice su zapravo u potpunosti jednake - od onih koje osjeća osoba kojoj su upućene takve riječi pa sve do bijesa i mržnje onih koji se osvrću na njezin postupak.

Pluralitet razmišljanja i jedinstvenost stavova obogaćuju svakog pojedinca koji sudjeluje u interakciji s osobom drugačijom od sebe. Tako saznajemo nešto novo, širimo svoje vidike, a ponekad i mijenjamo stavove ili utječemo na tuđe. Tolerancija i razumijevanje prema različitom pune su vrjedniji nego slaganje i pružanje potpore isključivo onomu što nam je blisko.

Kritika, a ponekad i žestoka osuda, poželjni su mehanizmi za ispravljanje devijantnih ponašanja te njihovu prevenciju u društvu. Poznato je, 'željezo se kuje dok je vruće'. Takve će poruke, ponekad, utjecati na promjenu svijesti onoga komu su usmjerene, ali i svih koji su pomislili kako je takvo ponašanje normalno i prihvatljivo.

No, i čitateljska i komentatorska kultura nešto su što se također uči. Naučimo onda do sljedećeg puta, kritizirajući nečije postupke, to činiti na uljuđen i pristojan način kojim ćemo ne samo poslati pravu poruku, nego i toj osobi koja je pogriješila, vlastitim primjerom pokazati kako se ubuduće treba ponašati. Napišimo umjesto „Kretenčinu treba ubiti zbog toga!", barem „Tvoj je postupak za svaku osudu i trebaš se zbog njega stidjeti. Nadam se da ćeš iz svega naučiti nešto novo te da ćeš promijeniti svoje ponašanje u sličnim situacijama."

Naposljetku, temelje savjesti i dobrote u našem društvu uvelike pronalazimo u Bibliji, a jedna od poznatih Isusovih poruka kaže: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen!".