OVAJ je tjedan obilježila mnogima mrska i na portalima čitateljima slabo zanimljiva tema - kultura. U ponedjeljak je Slavonski Brod posjetila ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek koja je došla otvoriti izložbu slavonskobrodskog ogranka Državnog arhiva povodom šezdeset godina postojanja te ustanove. Uslijedile su potom glazbene večeri, dvanaestog po redu Memorijala „Ostat ću mlad - Krešimir Blažević", kao i otvorenje četvrtog Festivala pripovijedanja te etnografske izložbe omiljenog župnika, Mate Kneževića. Svjetski dan sindroma Down, svjetski dan šuma i prvi dan proljeća koji su se slavili na međunarodnoj razini, obilježeni su i u Slavonskom Brodu. Mnogi su nosili šarene čarape, a srednjoškolci iz 'Poljoprivredne', fotografijama su 'zabilježili' šumske motive, dok je Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje predstavila tiskano izdanje zbornika o „Slavonskim šumama kroz povijest".

- Malo optimizma. Više se odluke neće donositi u poznatom podrumu po direktivi D.G. i HDZ - samo je jedan od komentara na ovotjedni izbor novog predsjednika Općinskog suda u Slavonskom Brodu.

No, koliko god se kulturnjaci trudili, sport će uvijek biti na prvom mjestu, posebice kada je riječ o nogometu. Publika brojnija nego na svim ranije spomenutim događajima zajedno, dočekala je na Josipovo Marija Mandžukića i Ivicu Olića koji su na slavonskobrodsko korzo stigli kako bi otkrili ploče sa svojim imenima. U blizini dosad jedine, one Venijeve, posvete su za sportske uspjehe dobili 'svjetski srebrni', uz spomenuti dvojac još i Ivan Rakitić. Bježanje iz škole, smrzavanje na vjetrovitom korzu, izrada transparenata i čekanje duže od sat vremena na potpise nogometnih idola - ništa nije bilo teško mnoštvu mladih koji su uzvikivali, uglavnom, Marijevo ime. Njihov ih heroj nije iznevjerio. Stigao je doći do svakoga, fotografirati se i pozdraviti. Za što su, priznajemo kao svjedoci, bili potrebni itekako debeli živci.

A popularniji je Brođanin od Marija ovaj tjedan, čini se, jedino novoizabrani predsjednik Općinskog suda, Vedran Pavelić. Jednak broj pozitivnih komentara, pokazuje iskustvo, može, kao rezultat podrške svojih mještana, dobiti jedino načelnik Josip Pavić u čiju su obranu Sibinjci skočili (na društvenim mrežama) kada ga je netko tužio za nepropisno parkiranje odnosno zaustavljanje vozila. No, vratimo se toliko očekivanom Predsjedniku Suda. Onom kojeg su Brođani čekali dvije godine i oko čijeg se izbora lomilo Državno sudbeno vijeće.

Poznato je, uvijek je zabavnije pisati negativne komentare. Onaj tko o nečemu ili nekomu (bilo da se radi o novinarskom tekstu ili osobi opisanoj u njoj) ima pozitivno mišljenje, rijetko će kad dobiti poriv 'ulogirati' se kako bi pohvalio ono što smatra dobrim. Negativna emocija koju budi ono što čitamo, češće nas tjera na reakciju. Pozitivna će, pak, najčešće izmamiti tek osmijeh ili komentar promrmljan sebi u bradu - nešto tipa „pametno je rekao/rekla".

Upravo je zato neobično kada komentari, svi do jednog, glase: „Pišem: 'Čestitam!', a pamtim puno važnije: 'Sretno!'. Jer trebat će mu u ovom društvu."; „Treba otvoreno reći da je bolja (najbolja) opcija 'dobila', a samim tim i građani ovog grada. Lijep je osjećaj da se stvari pomiču s mjesta... čestitam."; „Upravo tako. Radi se o poštenom, stručnom i sposobnom čovjeku iz poštene obitelji. Sretno Vedrane."; „Napokon da se i kod nas dogodilo da pobijedi i dobije zasluženo. Sposoban, a ne podoban! Sretno!", „Malo optimizma. Više se odluke neće donositi u poznatom podrumu po direktivi D.G. i HDZ.", „Pošten, stručan čovjek, iz dobre i kulturne obitelji. Čestitke.".

Što zaključiti nakon ovoga, nego da bi takvog čovjeka, očigledno, „svaka majka poželjela za zeta". Jer ovakvi se komentari na portalima rijetko sreću.

Već izlizane rečenice kako je „pravosuđe rak-rana hrvatskog društva", SBplus-ovi su komentatori, izgleda, itekako svjesni. I dok, uvjereni da si tako mogu samo naštetiti, javno uglavnom šute i ne progovaraju, u anonimnim komentarima daju si oduška i pokazuju kako građani itekako znaju što se događa u 'njihovoj butigi', tko tu vedri, a tko oblači. Ipak je ovo mala sredina s velikim problemima, sredina u kojoj svi sve znaju, a rijetki progovaraju. Znali su ranije naglasiti neki mudriji i iskusniji - za sve je, uglavnom, kriva šutljiva većina.

Je li na pravo mjesto u pravo vrijeme konačno stigao čovjek koji će znati progovoriti i za one šutljive? Hoće li Vedran Pavelić uspjeti izliječiti  'rak-ranu'? Može li jedan čovjek 'sam protiv svih'? Hoće li opravdati doživljaj raje o njemu kao poštenom i vrijednom čovjeku? Tek će pokazati vrijeme. No, složit ćemo se s našim komentatorima, za 'bolje sutra' nužne su velike promjene.