SVATKO tko je barem jednom predano i ozbiljno zaronio u svijet djela Ivane Brlić Mažuranić i pokušao dokučiti smisao makar jedne njezine bajke, spoznao je kako Ivana nije pisala (samo) za djecu. Mada mnogi skrivaju mračni dio njezine osobnosti koji nikako ne ide uz priču o 'hrvatskom Andersenu', upravo je on prevladavao i u fiktivnim svjetovima u koje je bježala iz zbilje koja je se nije pretjerano dojmila.

Ipak, Ivanu je uvijek nešto vuklo na površinu. Koliko god stvarni svijet bio ružan i koliko god ga zla obilježavalo, uvijek je u njezinu biću tinjao plamen nade zbog dobra koje je, u bajkama, uvijek pobjeđivalo. Vjerujemo kako joj je stvarnost bila ružna upravo zbog toga što pozitivci ne nadjačaju baš uvijek negativce.

Baš poput jedne od Ivaninih bajki, tako je završila jedna situacija koja je vrlo lako mogla ispasti tužna. Naime, malotko bi se odupro prilici koja mu se ukazala sama od sebe, šansi da samo jednim ulaskom u muški zahod, postane bogatiji za više od devetnaest tisuća kuna.

Svašta se može kupiti za te novce. Kakav polovni automobil ili novi kuhinjski uređaji ili, pak, najnoviji laptop. Može se platiti i koja godina faksa, stanarina za cijelu godinu, mašta bi znala smisliti još svašta. Teška i očajna vremena, kaže se, zahtijevaju iste takve mjere. A znamo u kakvom gradu živimo - malo je onih kojima taj iznos nije potreban.

Zasigurno bi dobro došao i jednom ocu četvero djece iz Gornje Vrbe koji po svakakvim vremenskim uvjetima, na svom štandu na Gradskoj tržnici u Slavonskom Brodu, prodaje ono što sa svojom obitelji uspije uzgojiti na vlastitoj zemlji.

No, baš kao kakav lik iz bajke, taj se stvarni čovjek odlučio oduprijeti onome ljudskom, onomu što je tako svojstveno za opisanu situaciju.

Vratiti pronađeno onomu tko je to izgubio, trebalo bi biti normalno, ali, ne zavaravajmo se, svi znamo da stvari u životu ne idu baš tako glatko. Upravo je zato jedan Pavo Grgić poseban. Slavonskobrodski svijet učinio je bajkovitim kada je odlučio boriti se protiv zle sreće 76-godišnjaka iz Ruševa koji je nesmotreno u novčaniku nosio tolike svote novca.

I sada, svi žele biti kao Pavo, svi tvrde kako bi postupili poput njega, hvale ga i slave njegove postupke. No, ako smo svi kao Pavo, zašto onda ne živimo u Svijetu bajki svih 365 dana u godini?

Ako ljubimo bližnjega svoga ili se, kako je Pavo rekao, jednostavno bojimo božjeg suda te stoga ne činimo ništa loše, zašto je crna kronika ispunjena lošim vijestima, zašto su sudovi pretrpani slučajevima u kojima ljudi jedni drugima čine zlo, zašto je na svijetu toliko nepovjerenja, tuge i mržnje?

Odgovor je jednostavan - teško je biti Pavo i ne može to baš svatko. Ili, da budemo u ritmu, 'da je Pavo biti lako, Pavo bi bio svatko'.

Savjest je postala laka roba i vrlo se brzo proda. Svatko ima svoju cijenu - neki previsoku pa se duže opiru, ali svakoga je, kažu neki, moguće kupiti. Vjerojatno i jest tako. Ne mora se raditi isključivo o porivu za materijalnim, netko bi dušu prodao vragu za ozdravljenje voljene osobe, drugi bi pristali na sve da se promijeni njihova trenutna, naizgled neizdrživa, situacija. U svakom slučaju, trguje se danas mnogim stvarima i to prilično uspješno. Zato se jedni drugima žalimo kako su mnoge stvari izgubile dušu, kako se više družimo sa strojevima, nego s ljudima, kako se radujemo poruci više nego razgovoru i zagrljaju.

No, ako si Pavo, očito si jako skupa roba koju si tek rijetki mogu priuštiti. Ne da se Pavo za 17.600 kuna i dvjesto eura. Pokušavam zamisliti ponos i sreću njegove supruge i četvero djece nakon što je anonimni prijatelj medijima otkrio Pavino dobročinstvo, a oni ga prenijeli javnosti.

„Znam ga, dobar čovjek", „Kupujem kod njega, jako je pošten", „Znam ga samo iz viđenja, ali uvijek se činio drag" - komentari su na društvenim mrežama. Svatko je, čini se, posljednjih dana želio imati veze s Pavom. Ljude očigledno privlači dobro. Privlači ih onaj plamen koji je i našu Ivanu dosta dugo držao iznad vode - vjera u bolje sutra, nada da postoje uistinu pravedni ljudi, izgledi da svijet može biti ljepše mjesto za život.

Ali, mada nismo Pavo, sada kada vidimo koliko mu je sreće donijelo njegovo poštenje, možemo shvatiti da ne postoji ta količina novca koja bi Pavi mogla platiti spoznaju da je u očima članova svoje obitelji danas najveći heroj i njihov veliki ponos.