SLAVONSKI Brod izgubio je velikog čovjeka. Svi koji su poznavali Josipa Ivića, jučer su s tugom primili vijest o njegovu odlasku s ovoga svijeta. Obično, kada  želimo nešto kazati o nekom čovjeku u današnjem vaktu, govorimo o njegovoj profesiji, zanimanju i radu, a malo kada govorimo o njegovoj čovječnosti i ljudskosti. Josip Ivić, poput većine je ljudi imao svoje zanimanje. Bio je pastor Evangelističke crkve u Slavonskom Brodu. Ali prije svega bio je Čovjek i zaslužuje da tu njegovu najveću titulu pišemo s velikim početnim slovom. Danas možemo postati gotovo sve što poželimo, uz malo kuna ili eura te poneko poznanstvo i dobru vezu. Ali jedno sigurno ne može biti svatko. Čovjek. A još teže je to biti s velikim početnim slovom.

Nemoguće je nečiji život od osamdeset godina sročiti u jedan mali tekst. Nemoguće je njegovo svećeničko služenje utkati u nekoliko redaka. No, najteže je njegovu čovječnost pretočiti u riječi, kao i njegove molitve, poticaje, borbu i ljubav prema Crkvi, a ponajprije prema čovjeku.

Po dolasku u Slavonski Brod, prvi svećenik kojeg sam upoznao bio je upravo Josip Ivić. Njegova ljubaznost, ljupkost, vedrina, suosjećajnost, blagost i toplina ostaju trajno i duboko urezane u meni. S vremenom, shvatio sam da sam tog dana upoznao i dobio iskrenog prijatelja, mudrog savjetnika, brata, a ponajprije Čovjeka. Posebno me je inspirirala njegova ljubav prema Bogu i Crkvi. Svi koji su ga poznavali kazat će kako je bio Čovjek vjere i blagosti, a posebno njegovi vjernici kojima je godinama prenosio Božje milosrđe

Zato imam potrebu bar na ovaj način zahvaliti tom velikom Čovjeku, i oprostiti se od dobrog i vrijednog Božjeg pastira.

Dragi Josipe, bio si Čovjek kod kojeg nije bilo mjesta za malodušnost, pa čak niti u onim najtežim trenutcima.

Rado se sjećam susreta s tobom, tvojih šala na vlastiti račun. Time si pokazao da kod tebe nikada nije bilo samosažaljenja ili osjećaja tuge. Često se zapitam – kako li ovaj čovjek sve to uspijeva? Onda nađem odgovor da to može samo Čovjek vjere, koji je živio i služio isključivo kao Čovjek.

Tvoj odlazak u vječnost i ispraćaj na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu, podsjeća nas kako ćemo svi ući na kapiju ili vrata vječnosti, a kapiju ili vrata ovoga svijeta svi ćemo zauvijek zatvoriti. Mi u našim životima možemo puno toga planirati, predviđati, i to je svakako dobro i pohvalno. Ali jedno sigurno ne možemo. Ne možemo znati kada ćemo zatvoriti kapiju ovoga prolaznoga svijeta i odškrinuti kapiju vječnosti.

Danas sam stajao ispred tvoga lijesa potresena srca, začuđena uma i tužna oka. Zar, dragi Josipe, doista odlaziš? A onda shvatiš kako Onaj koji nas je i ovdje poslao onda kada je htio, ima pravo i odvesti nas u svoj dom s ovoga svijeta kada On hoće, u koja god doba hoće, s kojeg mjesta hoće, i na način kako god On hoće. Niti se s kim konzultira, niti koga amnestira od smrti.

Tvoj odlazak je samo dokaz naše nemoći i Njegove svemoći.

Vjerujem da si sada u blaženom domu zaogrnut Njegovom milošću.

Ponosan sam što si bio ovdje na ovome svijetu s nama na svom velikom životnom putu, što si vodio vjernike stazama vjere na sebi svojstven, jednostavan i blag način, na način koji znaju i umiju samo veliki.

Hvala ti na svoj onoj iskrenoj ljudskosti i potpori koju si neumorno pokazivao. Kao Čovjek, ali i kao svećenik, zaorao si duboku brazdu koja će ostati u trajnom pamćenju sadašnjim, ali i budućim naraštajima. Ostavio si vrelo ljubavi, ljudskosti i dobrote, a to je onaj zalogaj duhovne hrane koji je danas nasušno potreban baš svima nama.