U Slavonskom Brodu, kao - uostalom - i u svakom gradu, postoji mainstream scena te ona alternativna koja 'živi' njoj nasuprot. 'Mainstream' bi trebala biti scena koja je odlučujuća, ona koja prevladava, „kulturni kružok" ljudi s karakteristikama značajnih osebujnih ljudi, njihovog rada unutar kulture. Slavonskobrodski mainstream također vlada scenom. Dakako, ta činjenica nije beznačajna, nije niti za osuditi, s njom se jednostavno mirimo, jer ljudi iz tog kruga zaista rukovode značajnim projektima - ljudima bliskim, odnosno, njihovim ukusima bliskim (ili ukusu bliskim) te to čini simbiozu htijenja i rezultata tih htijenja.

Listajući časopis vidimo mnoštvo demona svakodnevnog preživljavanja, vidimo iskre zadovoljstva i sreće, ljubavi, žudnje, patetike, ironije i sarkazma. Čak i izražavanje na engleskom jeziku kao jeziku kojim potpirujemo njegovanje svoga drugog ja.

Nema tu velike filozofije, pametovanja, vaganja tko i zašto treba svojim koncertom ili izložbom pohoditi grad, nema niti velikog odjeka negodovanja publike. Kao primjer može poslužiti nedavni posjet Lada i Taneca našemu gradu. Publika je bila oduševljena, a pretpostavljamo i organizatori. Publika čezne za melodijom, ritmom, cjelokupnim vizualnim kontekstom koji uvelike ima veze s osjećajem pripadnosti onom autohtonom, neprikosnovenom u perceptivnoj blizini. Također, veliki Lado je ipak „više” u našoj svijesti o veličini nacionalnih društava. Organizatori su zadovoljni jer je posjećenost dobra, a u krajnjem slučaju, kultura mora od nečega živjeti.

Alternatvna scena, pak, živi neki svoj život. Živeći tim životom, nažalost, mnogi projekti nisu niti medijski popraćeni, niti ih publika podržava. Često se koplja lome na imenima unutar tih skupina ljudi koji vode projekte, izdaju časopise, organiziraju koncerte... Pa, naposljetku, postaje bitno, jesu li ljudi iz grada ili nisu, jesu li dio gradske elite, jesu li intelektualci, je li to čime se bave (iz nečijeg subjektivnog gledišta) uopće vrijedno i slično.

Međutim, ipak, gradovi s dvije usporedne scene su gradovi bogatog kulturnog života, a usuđujemo se reći kako je grad Slavonski Brod jedan od njih. Zato alternativnu scenu treba promatrati iz neke vedrije perspektive - ne kako bismo se utješili, već stoga što je ta scena u Brodu živuća i na svu sreću podržana... iako je drugačija, svoja. Kao primjer možemo uzeti jedan vrlo interesantan projekt/časopis u suradnji skupine entuzijasta iz Slavonskog Broda i Nove Gradiške.

Već jedanaesti broj časopisa 'Sjene žarkog ljeta' na prvoj stranci sadrži neke osnovne informacije:

'Sjene žarkog ljeta su krug ljudi naša dva županijska grada koji su se udružili u svojoj stvaralačkoj sintezi otvoreni novim pisanim i likovnim nikad objavljenim osobnim radovima u borbi za ljudsku dobrotu i čovječnost u kojoj djelo nadrasta ime. Art Out fanzin je otvoren za sve kreativne mlade i nekad mlade. Izlazi jednom u godini. Namjerno nećete naći impressum, sadržaj, imena autora i brojeve stranica, niti pojašnjenje o tome što je što. To je posao koji predajemo vašoj mašti i vremenu.'

Kao pokretač navedena je Udruga Kameleon & Mreža, a dalje kao spomenute nalazimo Akcijsku grupu za razvoj kulture i nenasilne kreativnosti i otpor kultu nasilja „Orfej". Dobrotvori su Grad Slavonski Brod i Lions klub „Brođanka".

Autori časopisa navedeni su imenom i prezimenom ili pseudonimom. Vrlo važna činjenica jer, zapravo, kada se pitamo 'čemu pisanje', možemo naći na mnoštvo odgovora.

Jorge Semprun je napisao vrlo zanimljivu knjigu naslova „Pisanje ili život" (o preživljavanju u koncentracijskom logoru Buchenwald), objašnjavajući što mu znači pisanje te kako ono ne briše iskustvenu tegobnost. Ne mjereći istim aršinima iskustvo ovoga pisca s iskustvima pisaca ovoga časopisa, možemo reći samo da, listajući časopis vidimo mnoštvo demona svakodnevnog preživljavanja, vidimo iskre zadovoljstva i sreće, ljubavi, žudnje, patetike, ironije i sarkazma. Čak i izražavanje na engleskom jeziku kao jeziku kojim potpirujemo njegovanje svoga drugog ja.

Sva ta akumuliranost osjećaja može proći kroz spisateljski i likovni kanal. Pisanje i likovno izražavanje ne mora nužno biti ocijenjeno kao vrhunsko, ne mora to uopće biti, ali ono jest u svojoj biti to što jest: jedan način izražavanja. Taj način može biti iskaz koji treba biti vidljiv, a promatrači/čitatelji će odlučiti je li im on blizak ili nije, mogu li se poistovjetiti s autorom ili ne.

Upravo iz tih pobuda, ovaj časopis je itekako važan. Važno je dati prostor da nekad vičemo, naričemo, veselimo se naglas,... ondje gdje nam je to ipak dopušteno.