DOK još uvijek traje 18. Memorijal Krešo Blažević u Slavonskom Brodu s čijim sam se programom osobno oprostila sinoć posjetivši izložbu Vlatka Šplihala, razmišljam o raspetljavanju asocijacija u neku jasniju misao o samome Memorijalu, o ljudima koje sam srela prvog dana Memorijala od kojih neke i osobno poznajem... Tako, razmišljajući, shvatila sam kako su događaji - koncerti, izložbe, čitanje poezije... pa naposljetku i sam Krešo, oslonac u jednoj godini samopotvrđivanja - a upravo ovu riječ upotrijebila je i Darija Mataić Agičić na samom početku prve glazbeno-poetske večeri.

Samopotvrđivanju su potrebni kako prostor tako i vrijeme, jer mi svi svakodnevno, koketirajući jedni s drugima, tražeći konstantno odgovore na postavljena pitanja, odustajući od pitanja kao i odgovora, boreći se sa sobom u sebi, svjetovima drugi, ne možemo izbjeći to samopotvrđivanje jer drugi i sve drugo postaje dio nas, pojedinačnih... čak i ako izbjegavamo, ljutimo se i mislimo o odustajanju.

I.S./PlusPortal

Memorijal se samopotvrđuje kroz aktere jer su mu potrebni kako bi trajao, a ljudi uključeni u svaki segment Memorijala kao sudionici ili promatrači, ostavljaju trag već davno ostavljen u Krešinom životu preseljenom izvan granica samog grada. Prijateljstvo ljudi bliskih Kreši, oživjelo ga je, ali oživjelo je i iste te ljude generacijski udaljene od mladih uključenih u sva ova događanja čineći prijateljstvo u nakani živim. Aura iznad ljudi, kao što su izvođači iz dvojca Čvrsti momci, zaraznih osmijeha i pružene ruke, koji gotovo stidljivo odlaze izvan domašaja svjetlosti pozornice, u meni su izazvali neizmjernu potrebu za upotrebom pojma blagost. Jer, tko bi u suprotnom mogao podnijeti trajnost repetitivne simbolički pretrpane i zapravo male prostorije sa svim tim ljudima, mlađim, starijim, s različitim željama, različitim sposobnostima, zaštićenim privatnim životima kao i nekim sasvim desetim potrebama u životu kao i težnjama s kojim dolaze na ovakva mjesta i druže se.

Blagost se zato samopotvrđuje već 18. godinu jer trpi međugeneracijski jaz, trpi rasijanost u nedefiniranosti, trpi trajnost, ulaske i izlaske,.. To sam shvatila razgovarajući i s Jugoslavom Gojkovićem. Rekavši kako nije cilj zadržati prisilom, nego motivirati mlade da se vrate u prostor jer pravila ne postoje, zapravo mi je objasnio moto ovogodišnjeg Memorijala.

Carpe diem u doslovnosti izvedbe kako bi svi došli na red; oni koji žele sudjelovati samopotvrđuju se jer računaju na vlastite želje preslikane u javni prostor kroz koheziju javnog i privatnog ritama Memorijala. Nekima se tako vrata otvaraju, nekima se želje ostvaruju – pogotovo mladim ljudima punim elana i simpatične otvorenosti, mladima koji misle kako su već pokorili svijet, dok se već afirmirane zasluge pojedinaca smještaju u kontekst više – memorije zabilježene na fotografijama kao sjećanjima na jedan trenutak svjetla, ekspresije, poteza, stava zauzetog na određenom mjestu u žiži koncerta...

Fotografije Vlatka Šplihala, samozatajnog gospodina s fotoaparatom, tako idejno, različitošću izvođača uhvaćenih “u djelu na licu mjesta”, idu ukorak s hiperboliziranošću Memorijala kako bi, oni koji to žele, dobili priliku samopotvrditi se.

I.S./PlusPortal

Doista ostvarena samopotvrda, time je i posthumno potvrda Krešine prisutnosti. Krešo samo tako može ostati mlad, zar ne? Nije li riječ o samopotvrđivanju zakucanom davno u stihovima koji ovih dana obuzimaju svjetla grada?