GOTOVO svaki sportski klub, a posebno nogometni, ima i svoju navijačku skupinu. Rijetke su, pritom, one koje u svojim redovima nemaju i one najekstremnije – huligane. Huligani sebe predstavljaju kao najvjernije i najodanije navijače jednog kluba. No, trebamo kazati kako se takvi tipovi uopće ne smiju nazivati navijačima.

I dok se većina ljudi raduje nogometnim utakmicama, nerijetko takvi događaji donose i glavobolje.

Puno glavobolje svima nama ovih je dana zadala grupa huligana koja je u Ateni na smrt pretukla navijača suparničkog kluba. Znali su da ne mogu biti prisutni na utakmici. Nisu sigurno otišli u Atenu na godišnji odmor ili izlet. Dobro su znali zašto idu. Otputovali su samo kako bi napravili nered. U tom neredu smrtno je stradala i jedna mlada osoba. Voli li se na takav način klub? Predstavlja li se tako zemlja na međunarodnoj nogometnoj smotri? Voli li se omiljeni nogometni klub više ako za pasom imaš nož?

Političari će uvijek osuditi takvo ponašanje i ograditi se od nasilja bilo koje vrste pa i onog na nogometnim utakmicama. No, isti ti političari zaboravljaju pričati o korumpiranim likovima i kriminalcima koji su glavne poluge ove najgledanije igre na svijetu. Nisu huligani krivi što su takvi. Krivi smo mi kao društvo što smo ih takve proizveli. A proizvode ih i roditelji i škole i ulica. I proizvodit će još. Dokad?

Nije rješenje poslati policiju na ulice i obračunavati se s huliganima. Dotad već obično stradaju nedužni građani, imovina i sama policija. Puno prije obračuna na ulici, društvo se treba obračunati s huliganima.

O broju huligana u našem društvu odlučujemo sami mi. Odgovornost leži na obitelji, školi, ulici, političarima, novinarima, sportskim radnicima.

Svaki huligan ima ime i prezime. Često čujemo kako ih pojedine institucije dobro poznaju. U čemu je onda problem?

Možda je rješenje „britanski model“. Svi smo čuli za dvije najveće tragedije na nogometnim utakmicama. Desile su osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ona na stadionu Heysel u Bruxellesu kada je smrtno stradalo 39 ljudi, a 400 povrijeđeno. A nekoliko godina kasnije na stadionu Hillsborough u Sheffieldu u Škotskoj smrtno je stradalo 96 navijača. Utakmice su prenošene uživo i cijeli svijet je mogao vidjeti stravične slike. To je potaknulo britansku premijerku Margaret Thatcher, poznatu kao „Čelična Lady“ da prelomi. Odlučila je ili ukinuti nogomet ili uvesti red. I uspjela je u tome. Nažalost, u našem društvu ne postoje osobe koje imaju hrabrosti i umijeća stati na kraj huliganima i omogućiti i normalnim ljudima da bez straha odlaze na utakmice.

Ali i da se kojim slučajem pojavi naša „Čelična Lady“, u našem društvu opet ne bi uspjela. Sve dok je sistem vrijednosti iskrivljen, dok postoje sitni i krupni interesi političkih i sportskih adresa, sve dok postoji vlast koja zatvara oči pred rastućim problemima, dok postoje sumnjive veze i utjecaji, sve dok kriminalci hodaju slobodno, sve ćemo češće svjedočiti neredima na sportskim događajima, nažalost i sa smrtnim ishodima. Ubojstvo u Grčkoj samo je slika samih nas i društva u kojem živimo.