JEANNETTE Fischer (1954.) - koja je trideset godina u Zürichu prakticirala frojdovsku psihoanalizu usredotočujući se na pitanja nasilja, moći i bespomoćnosti - napisala je esej „Mržnja“ koji je u svibnju ove godine dočekao prvo hrvatsko izdanje.

Ova knjižica je izuzetno važna kako bismo shvatili koliko je različitih poveznica uključeno u pojam, naoko jednostavan, sveprisutan ili definitivno negativno intoniran.  Da bismo razumjeli kako se mržnja stvara, ili bolje reći: rađa u pojedincima - ne nastajući slučajno, ne stvarajući se niotkud, možemo zaključiti, zahvaljujući ovoj autorici koja postepeno objašnjavajući uključuje svoja znanja u čitav diskurs, da je on  slojevit, zastrašujuć zato jer dokazuje kako nas odrastanje formira čak i u smislu neobjektivne projekcije na žrtvenog jarca (žrtvu koja zapravo ni za što nije kriva).

Na početku ove knjige nalazi se sljedeće: kao ljudi ovisni smo o drugima ali ta ovisnost ne b trebala biti formulirana konceptima hijerarhije već čovjek mora priznati drugoga kao ne - Ja sasvim legitimno. Tolerancija nasuprot hijerarhiji je utopija, barem kako se čini prema funkcioniranju u svijetu ali ono za što se zalaže autorica zasigurno je ravnopravnost. Nižući paradigme nakon svakoga poglavlja doima se kako ona čitatelja želi uvjeriti da njezini stavovi nisu rezultat paušalnih razmišljanja. Baš zato, kao primjere uzima Hitlera, Himmlera, Breivika (projekcija mržnje!), a počinjući od djeteta koje plače - koje može biti počinitelj i žrtva (konstrukt žrtvenog jarca je vrlo važan). Vrlo pažljivo, to dijete koje plače ( kako autorica navodi), može biti uvučeno u niz koincidencija kao rezultata riječi: Tvoje će me urlanje otjerati u grob!  Tada se dijete označava kao krivac a te ponovo projekcije stvaraju nove probleme u samorefleksiji. Kasnije se u knjizi objašnjava problem usložnjavanja te odnos s majkom uvelike određen odnosom s okolinom.  Ova kauzalnost potaknuta iz unutrašnjeg bića osobe može stvoriti, zaključit ćemo, monstruma čija se unutrašnja mržnja, prebacivanje krivnje projicira na onoga ne - Ja. Ako nije riječ o pojedincu nego o grupama ljudi, taj veliki broj ljudi može se usuglasiti oko žrtvenog jarca a onda nastaje pokret mržnje - prebacivanje krivnje (za primjer autorica uzima progone vještica). Ukratko, žrtveni jarac je onaj koji nije ni za što kriv, ali je prozvan kao krivac jer se mržnja projicirala na njega, mržnja onoga koji u biti potencijalno mrzi sebe (jer mržnja drugoga kreće od mržnje sebe). Da bi izbjegao žigosanje vlastitoga jastva on optužuje drugoga - mrzi drugoga.  Međutim mržnja prema drugome potječe od mržnje prema sebi. Nerado sami sebe ponižavamo. Odatle želja za poniženjem drugoga čovjeka. Ponižavanje uvijek za cilj ima slomiti drugoga čovjeka; jer zašto bismo mi bili ugroženi tj. zašto bih ja bio ugrožen, zar ne?

Nadalje, autorica vrlo mudro poučava intersubjektivnom odnosu koji djeluje metodama prihvaćanja razlika što dakako onda briše taj osjećaj neprihvaćenosti koji može uroditi mržnjom. U takvome odnosu ne postoji izrazito slaganje, ali integritet dugoga nije povrijeđen. On je povrijeđen onda kada drugoga isključujemo zbog njegove drugosti i razlike. Mržnja je osjećaj koji nije urođen, ona je „destruktivna, socijalizacijom pervertirana preobrazba isprva konstruktivne energije“. Ova energija ponižava, pokorava, obezvrjeđuje, isključuje, želi kontrolirati, učiniti ovisnim, čak i uništiti. Stvara se perfidno importiranjem jer preko primjera odnosa nacista i Židova autorica dokazuje kako njihova ideja o istrebljenju počiva na opet jednoj projekciji: ideji da će njih Židovi istrijebiti. Pervertirana (izokrenuta)  istina koju su nacionalsocijalisti imali u sebi, s čime su se identificirali i čega su se željeli riješiti, morala je biti udaljena od Ja kako bi ono bilo rasterećeno. Žrtva je vlastitu mržnju prebacila žrtvenome jarcu - u ovome slučaju Židovima, jer se želi osloboditi svoje (vlastite) uloge žrtvenog jarca.

Dalje, zaključak Hane Arendt po kome: „tko čini zlo, zauvijek živi sa zločincem”, ukazuje kako je nužno prekinuti lanac prenošenja mržnje, žrtva sama sebe mora prepoznati kao zločinca. Riječ je o oslobađanju od uobičajenih narativa bilo da je riječ o političkim, društvenim ili osobnim nesuglasicama i sukobima. Nemoć se u tome slučaju pobjeđuje bez konstruiranja pozicije žrtve. Pretpostavimo da za takvu borbu treba puno snage, razboritosti bez zrcaljenja  - projekcije vlastite mržnje. Kako Fischer navodi: “Svi smo dužni razotkrivati diskurs žrtva/počinitelj u svom svakodnevnom životu”. Putem čak i seksualnosti koja sve više postaje autodestruktivni čin, ova autorica želi dekonstruirati formu ljubavi više kroz pitanja nego kroz odgovore približavajući se sve više ponovo perverziji, izopačenoj formi i neprihvaćanju i to opet istom formulom počinitelj/žrtva. Potrebno je iskristalizirati pristup Ja koje ne bi trebalo štetiti drugome. Prihvaćanje razlika je važno! Zar ne? Dakle, niz dokaza u ovoj knjizi želi razotkriti narcisoidno odbijanje krivnje, mržnju, agresiju, projekciju mržnje, neprihvaćanje ne - Ja... Ali ono što je najvažnije, jest krenuti od zajednice (dodajem, od sebe). Pitanje je: usuđujemo li se?