UVAŽENI brodski intelektualac, povjesničar, svestrani pisac, sveznajući polemičar i kritičar svega i svačega,Stribor Uzelac Schwendemann, oglasio  se na portalu sbperiskop, nadugo i naširoko, s vulgarnim osvrtom pod naslovom Kerenje u brodskoj Gradskoj knjižnici, u kojem je „na pasja kola" izvrijeđao v. d. ravnateljicu Gradske knjižnice Ružicu Bobovečki i djelatnicu knjižnice Sanju Vuleta, pa i cijelu instituciju, a usput popljuvao prvi program manifestacije Mjesec knjige pod naslovom Alaj ću se kerit i bećarit, upriličen u povodu uvrštenja bećarca na listu zaštićenih dobara hrvatske i svjetske kulturne baštine.

Ne znam kako su glazbenici kultnog brodskog tamburaškog sastava, usput rođenjem građani i žitelji  Broda, svirali taj napjev iz „seoskih pripizdina" ako on nema „baš nikakve veze s brodskom građanskom baštinom?"

Trebalo je zaista imati muda pisati, ismijavati priredbu, predavanje s glazbenim ilustracijama i još ponečim, a da taj program nije vidio, gledao, niti slušao, a što je još gore upuštati se u komentiranje i ocjenjivanje onoga o čemu pojma nema!

U svojoj dugogodišnjoj praksi i praćenju javne scene svašta sam vidio, dobrog i lošeg, ali ovakvo bahatog ponašanja, paušalnog izvještavanja i izrugivanja nikada!

Moju malenkost nije spominjao ni imenom ni prezimenom, ne znam zašto, no osjetio sam se pozvanim da reagiram s obzirom na činjenicu da je po Schwendemannu inkriminirani program moj autorski uradak, te da sam ja autor obrazloženja, da ne kažem ekspertize, za upis bećarca na listu zaštićene hrvatske i svjetske nematerijalne kulturne baštine. A taj sam zadatak zaštite nematerijalnog kulturnog dobra odrađivao u razdoblju od 2006. do 2011. godine, u kojem je vremenu najprije postao zaštićeno hrvatsko kulturno dobro, a potom je dospio i na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine.

Za vrlog kritičara Schwendemanna sporna je priredba „turbo opanački, folkloraški, seosko plemenski Alaj ću se kerit i bećarit," uz veleumni zaključak „da je nešto skarednije, primitivnije i blesavije nezamislivo." Ovo „skarednije" po Klaićevom Rječniku stranih riječi prevedeno na hrvatski jezik glasi: odvratno, gnjusno, nečisto, prljavo, smradno, ružno, gadno, dronjavo, nakazno, lakomo, pohlepno… Bravo, bravissimo majstore lakrdijašu!

Kako potpisnik ovih bljuvotina nije bio nazočan ili prisutan po njemu bezveznom programu, na znanje i ravnanje upućujem mu informaciju što je to tamo bilo!

A bilo je to, ustvari, predavanje (priredba ili program) s glazbenim ilustracijama uživo, dopunjen tonskim i audiovizualnim snimcima vrsnih izvedbi bećarca, s projekcijom naslovnica knjiga u kojima su zapisi bećarca, njihovih notnih i tekstualnih zapisa istaknutih hrvatskih melografa, etnomuzikološki znanstveni radovi na istu temu, prigodna izložba diskografskih izdanja (gramofonske ploče, CD-i, DVD-i), te izložba knjiga i publikacija koje su zainteresirani posjetitelji mogli pogledati i prelistati.

Već na startu svoje reminiscencije ili mutnog sjećanja, Schwendemann u genijalnom kritičkom osvrtu navodi da je ovogodišnja manifestacija Mjeseca knjige posvećena baštini, pa se pitam što je bećarac nego baština, hrvatska i svjetska! I to još zaštićena baština! Tako polemičar već na startu  sam sebi skače u usta, osporavajući pravo da taj popularni napjev ovih krajeva bude jedan od programa kulturne manifestacije kojoj je tema baština.

Ne znam je li zajapureni Stribor upoznat da su zapisi bećarca u rukopisima pohranjeni u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu kao kulturna baština  (i to znatan broj), a tom su prigodom nekolicina njih projicirana i komentirana na video zidu za one glazbeno pismene, pa ne znam što je u tome loše? A ima ih i objavljenih u knjigama, koje su tamo bile izložene. A gdje knjige spadaju nego u knjižnice, pa i one u kojima su zapisi bećarca!

Nominacija za UNESCO-vu listu trajala je više od dvije godine, a korespondencija s pitanjima i odgovorima išla je preko Ministarstva kulture RH do mene autora obrazloženja, pa nazad do UNESCO-a. Čuvam debeli fascikl te građe i iz njega ću Vam citirati samo početnu definiciju koja glasi: bećarac je tradicijski vokalno-instrumentalni napjev na deseteračke dvostihove, poznat u Hrvatskoj na području Slavonije, Baranje i Srijema, a izvan hrvatskih granica na područje Srema, Bačke i Banata. Veselog je vedrog teksta, najčešće prožet alegorijama i metaforama. Bećarac je deseteračka glazbena vrsta u kojoj se na određeni melodijski obrazac pjevaju po sadržaju veoma različiti deseterački dvostihovi, najčešće ljubavni i metaforičko erotski, hvale se vlastite vrline, ljepota, sposobnost, imovno stanje, izruguju se neistomišljenici i suparnici, prkosi se i inati.

Sveučilišna profesorica i dr. etnomuzikoloških znanosti Naila Ceribašić smatra bećarac „ključnim simbolom tradicijske glazbene prakse, simbolom vrednota i simbolom identiteta ljudske skupine koja ga izvodi i kojoj se izvodi." Opširniji opis napjeva i temeljitija definicija ne bi imala smisla, a tražila bi drugu prigodu i veći prostor,  a ne bi ni po čemu pomogla, niti  razbistrila nejasnoće laiku kritičaru, pa ćemo ovdje stati.

Nije to bilo samo „kerenje" i promašeni program, kako to misli i piše Schwendemann, već velika njegova prilika da brani svoga liblinga i intimusa bivšeg ravnatelja, te da se svom silinom i izmišljotinama okomi  na v. d. ravnateljicu knjižnice, cijelu ustanovu, pa vjerojatno i na dupkom punu dvoranu građana, gostiju i uzvanika, koja je na zaprepaštenje građanina Stribora, oduševljeno pratila program, pa uz pratnju sjajnog Berde banda, brodskog i hrvatskog glazbenog branda, spontano zapjevala bećarac bez kompleksa i predrasuda, koje njega opterećuju.  A po kritičaru bećarac nema nikakve gradske tradicije, pa je vjerojatno oskrnavio sveti prostor Gradske knjižnice! Ne znam kako su glazbenici kultnog brodskog tamburaškog sastava, usput rođenjem građani i žitelji  Broda, svirali taj napjev iz „seoskih pripizdina" ako on nema „baš nikakve veze s brodskom građanskom baštinom?"

Bećarac se pjevao i svirao u gradu Brodu nekada i sada u drugim prigodama: na brodskim smotrama folklora, smotrama folklornih pjevačkih skupina, na svadbama, na spontanim okupljanjima, u ugostiteljskim objektima…I ne samo U brodu! Spektakl koncerti Šokačka rapsodija -100 tamburaša u hramu hrvatske glazbene kulture i umjetnosti Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, završavali su izvedbama bećarca  uz urnebesnu podršku prepune dvorane i atmosferu na granici transa ili ushita.

Vrhunac drskosti Schwendemanove kritike sažet je u rečenici: „Bećarac je UNESCO-ov štićenik seoskih pripizdina." Iz tih njegovih „pripizdina" u Ministarstvo kulture RH-e i UNESCO upućeni su autentični tonski snimci bećarca u izvedbi folklornih pjevačkih skupina i tamburaških sastava iz Oriovca, Slavonskog Kobaša, Strizivojne, Bukovlja-Vranovaca, Zadubravlja, pa i grada Đakova koje se eto ne odriče niti stidi svoje tradicije.

Nitko od nas nije mogao birati tko će mu biti otac, tko majka, hoće li se roditi u „pripizdini," pičkovcu ili mrduši donjoj (da i ja proširim Schwendemannov rječnik), a tko će biti sretnik da bude, kako kažu Splićani „fetivi" građanin. U odnosu na njega nisam imao sreće! Rodio sam se u „pripizdini" Slavonskom Kobašu, proveo tamo rano djetinjstvo, a potom se dotep'o u grad Brod gdje sam živio i nešto radio, pa valjda i nešto ostavio, skoro punih sedam desetljeća. A ostale „pripizdine" poput Oriovca dale su akademika i jezikoslovca Stjepana Babića, Strizivojna sveučilišnog profesora i akademika Stjepana Damjanovića, moj Kobaš  akademskog slikara Zdravka Ćosića, generalaJosipa Čuletića i najmlađu, pijanisticu s diplomom zagrebačke Muzičke akademije,Anu Orić… Toliko o „pripizdinama"!

Što se tiče komplimenata i žalopojki za bivšim ravnateljem, mogu reći da za razliku od sadašnje v.d. ravnateljice s tim gospodinom nisam imao uspješnu suradnju, kakvu sam imao s Ružicom Bobovečki. Sve što sam imao za reći o neugodnostima i njegovim propustima rekao sam prije punih sedam godina u jednoj emisiji SBTV-e.

Za sada toliko!