AKO bismo od nekoga poželjeli poklon, obično bi naša želje bile – novi mobitel, parfem, nova košulja, odijelo, skupocjena torbica.

Zamislimo sada da se radujemo knjizi kao što se radujemo parfemu. Ili da se radujemo knjizi kako novom mobitelu. Ili, recimo, da se radujemo izlasku nekog časopisa u kojemu možemo nešto kvalitetno pročitati, kao što se radujemo novcu koji nam je uplaćen na račun. Ili da se radujemo promociji neke knjige u Slavonskom Brodu kao što se radujemo koncertu nekog pjevača.

Sjećamo li se mirisa prve knjige koju smo otvorili sami? Možda je ta knjiga bila žuta, neuredna i puna prašine. Ta knjiga nije imala ni korice, nije nigdje reklamirana. Ali takva, ipak je imala ono nešto – miris tišine, pažnje i vremena. Ali ljubav prema knjigama nije uvijek bila moderna. Posebno danas knjiga nije moderna. Često ćemo čuti – što će ti to, od toga se ne živi. A možda su u pravu – od knjige se ne živi, ali se zbog nje živi drugačije, punije.

Danas obično svi tražimo brze odgovore ili kraći sadržaj neke knjige. Možda sve to možemo dobiti koristeći razne moderne alate. Ljubitelji knjige dobro znaju da u knjizi nikad neće brzo naći odgovor... i ne zanima ih sažetak. Uz ljubav prema knjizi idu strpljenje, tišina i povjerenje. Knjiga ne dozvoljava galamu ili slušalice na ušima.

A što su nama danas prioriteti? Gdje ćemo radije otići ili novac potrošiti? Obično, kada poklanjamo, rado biramo parfem za poklon, a ne knjigu. Ako nećemo parfem, onda ćemo mobitel. Opet nećemo knjigu. Kada biramo između sjedenja u kafani i promocije knjige, izbor je jasan – kafana. 

Nitko nije protiv parfema. Možeš imati najbolji i najskupocjeniji parfem i tako mirisati, ali neka i tvoja duša isto tako miriše. A možda najbolji parfem za dušu jesu knjige. Možeš imati i najbolje i najskupocjenije odijelo. Ali ako si tako ukrasio svoje tijelo, onda trebaš ukrasiti i svoje ponašanje. A ukrasit ćeš ga ako naučeno iz knjige primijeniš u svojem životu. Možeš imati i najbolji i najskupocjeniji mobitel i s njim komunicirati s cijelim svijetom. Ali moraš znati i komunicirati sam sa sobom i ne zaboraviti komunikaciju sa svojim bližnjima.

U Slavonskom Brodu još uvijek postoji ona tišina koja zna slušati. Ponekad na korzu čujemo šuštanje listova, ne lišća, nego papira. U ponekoj torbi kod starijih ljudi pod rukom ili, u ruci djevojke koja čeka autobus za fakultet, vidjet ćemo da knjiga još nije umrla. 

I svi smo nekad imali bar jednu knjigu koja nas je makar malo promijenila, koju nismo mogli pustiti do jutra, ili smo u njoj olovkom podcrtavali omiljene rečenice. 

Možda danas ne pišemo knjige onoliko koliko bismo trebali. Možda ih ne čitamo onoliko koliko bismo trebali. Ali ako još uvijek osjećamo kako nas tišina vuče prema sebi, onda znamo – još nismo izgubljeni. Sve dok postoji netko tko čita, postoji i nada.

Možda knjige ne svijetle kao ekrani. Ne pište i ne vibriraju tražeći pažnju svakih pet sekundi. Ali knjiga te zna čekati, na polici u kutu tvoje sobe. Čeka te kao pravi stari prijatelj kojem ne trebaš ništa objašnjavati. Samo dođeš, otvoriš i udahneš.