/
1
/
1
535
Prikaza
0
Komentara
Svaki film moguće je secirati, obrazlagati njegove dijelove, likove, glumce, radnju..., o čemu filmski kritičari znaju daleko više nego prosječan gledatelj poput mene. Ali, ipak, koliko god se tome opirala, volim razmišljati o filmu (ili filmovima uopće) kao o još jednom privlačnom narativu neovisno o rezultatu gledanja. Zašto?
Pa, možda zato jer je analiza izazovna i znam da od nje ne trebamo bježati. Detalji koji prkose općepoznatim mjestima, toposima ilansiranim sredstvima informiranja, tako još jednom mogu izazvati na dvoboj samo jedan zaključak izdvojen iz nečjeg podcjenjivačkog, nametnutog stava, snobovski podmetnutog kako bi morali voljeti nešto zato jer je moderno. Nešto sam naučila i o filmu i o sebi kao promatraču ako odbijem trendovsku servilnost. Primjetiti ne znači ratovati protiv lakovjernih. Ljudi pristaju na komprosmis zbog razumijevanja, a ne zbog nedostatka hrabrosti!
Ako film promatramo kao jednu epizodu života mogli bismo lako konstatirati kako ta epizoda nije sačinjena samo od onoga što netko izgovori, od dijaloga izdvojenog iz konteksta kao i iz povijesti odnosa sa čitavim nizom konzekvenci u sadašnjosti. Narativ filma neodvojiv je od “duha vremena”, trendova, ali ako govorimo o popularnosti, onda se uz nju često veže i profit, zvučna imena, “light” sadržaj lako “probavljiv” većem broju gledatelja koji uslijed života ne žele vrijeme trošiti na analizu perifernog, usputnog događaja.
Domena zabave zato često ostaje domena zabave, što nije nikakva tajna ako govorimo o komedijama. Zabava kao imperativ za sobom vuče žanrovsko određenje ali i smjelo obećanje kako je zagarantirana čim se udobno smjestimo.
Mislim kako su kina manje popularna i vjerujem da je ljudima praktičnije sjesti ispred računala ili gledati televizijski program nego ići u kino za što postoje i neki drugi razlozi gdje komoditet opet ulazi u obzir. Pitajmo se: postoji li kino u našem gradu/selu? Jedno, dva, više? Zašto? Neobični programi, različitog karaktera izazovni su, ali izazovno je i pokušati pronaći emisiju, film..., na domaćim programima, a da nije repriza s obzirom na ljetnu shemu.
I dok sam danas razmišljala postoji li neki film u večernjim satima, na HTV-u, RTL-u...na programu Nove TV. ugledala sam “Drugo stanje Bridget Jones” - s tim da film počinje u 1:50 h pa se time mijenja i datum prikazivanja (?). Film nisam pogledala, ali sukladno današnjoj temi kolumne, sjetila sam se kako sam gledala dva filma iz serije filmova o Bridget Jones. Neću tvrditi kako mi je gledanje ovih filmova pružilo vrhunsko zadovoljstvo, kako su ostavili neizbrisiv trag u razvoju moje ličnosti..., ali mogu za početak napisati da je u filmovima bilo humora i to utoliko što je glavni, ženski lik izgledao potpuno izdvojeno iz stvarnosti i gotovo nemoguće infantilno što na neki izvrnut način ide u smjeru serije "Sex i grad", kako zbog doze prenaglašenosti tako i zbog karikaturalnosti čitave priče/razvoja...
Dok je Bridget pripadnica srednje klase, ni po čemu osobita, čak štoviše, prosječna (nije bogata, nije “savršenih” proporcija, nije izvanredna u nekom očekivanom smislu...a pitam se mora li biti “savršena” i što bi to točno bilo???), u ovoj američkoj (sic!) seriji, pa onda i filmovima (koliko li je bilo nastavaka?) mogli smo pratiti urbane žene, različitih karaktera, provokativne, ali i namjerno pozicionirane u uloge za koje se očekuje interes, podržavanje, izražavanje osobnih sloboda (različitih žena?) kao i suživljvanje s idejom progresivne žene današnjice.
Koliko je cijela ekipa serije "Sex i grad" uspjela detektirati i riješiti bilo kakav problem žena suvremenog doba pretjeranim materijalizmom i promiskuitetom, površnim odnosima i krnjim humorom, ostaje na gledateljima da prosude, ali mislim kako je efekt jednak kao i kad vidite bacanje ili ozljeđivanje pjevača na sceni samo da bi izazvao šok posjetitelja koncerta a u ime oslobođenje (koga ili čega?). Evolucija misli je proces pa i ta serija u nekom drugom kontekstu drugačije izgleda, s vremenskim odmakom i iskustvom.
Svakako nije jednako gledati jedan nastavak ili film s 18 ili 60 godina. Zato možda humor serije/filma, koliko god bio neskriven, čak banalan i zato slabog efekta, zahvaljujući očekivanjima zrelog gledatelja/gledateljice, može pokriti te pukotine razočarenja kad shvati da radnja ima smisla ako se od nje dovoljno udalji, a poruke, slučajne, namjerne u detaljima i narativu, shvati kao dijelove dnevnika odrastanja/sazrijevanja. “Slučaj” Bridget Jones nije inovativan, čak štoviše, ovakav pristup i humor nalaze se u jednom filmu “U raljama života” koji je nastao prema sjajnom romanu ”Štefica Cvek u raljama života” Dubravke Ugrešić. (Roman reporučujem !)
Tako Bridget zapravo više sliči Štefici idejno nego li konkretno u narativu. Ideja jest bila rasplamsati vatru stereotipa o ženama i, i u društvu ali opet, moramo li zato povjerovati još jednom stereotipu - o prosječnosti (izvedbe kao i prosječnosti u stvarnosti?)?
U spomenuto filmu i u njegovom književnom predlošku, čini se kako je šala dovoljno umjesna kao i višenamjenska i aktualna. Ugrešićkina Štefica miljama je udaljena od kasnije nastalog lika Bridget Jones (Helen Fielding). Ne želim tvrditi kako se gledatelji ne mogu nasmijati debeljuškastoj i “smotanoj” Bridget koja želi biti voljena i da se ne mogu tada opustiti i zabaviti...ali, uvijek biramo: Borat, Glup i gluplji... ili Monty Python i ‘Alo'Alo!
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala plusportal.hr.
Komentari
0
Najnoviji
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
