NE postoji suvremeni čovjek koji radi i živi i ne stvara otpad. Nema društva koje ne proizvodi otpad i odlaže ga u neposrednu blizinu. Već je pračovjek počeo proizvoditi otpad, a prve tragove organiziranog zbrinjavanja otpada nalazimo u Mikeni. Riječ je o trajnom civilizacijskom problemu, samo je pitanje na koji će se način rješavati. Komunalni otpad uz klimatske promjene  je u svijetu jedan od najvažnijih okolišnih problema.

Na žalost  mi nismo riješili temeljni problem. Nismo dugoročno riješili jedinstven problem odlagališta (o problemu odlagališta drugom prigodom) koja ćemo na žalost morati koristiti još desetljećima.

Razvijene zemlje su uvelike riješile svoje probleme prikupljanja, ali i zbrinjavanja komunalnog otpada dok nerazvijene zemlje sa niskim BDP-om i dalje kontinuirano zaostaju. Uvijek je u ovim procesima dominantan novac, ali i nerazvijena svijest o upravljanju otpadom koje u pravilu prati nedovoljno razvijena infrastruktura odvojenog prikupljanja otpada. Naravno, dugoročna politika zaštite okoliša uokvirena u strateške dokumente, ne samo okolišne, jedne države stvara prve preduvjete za upravljanje otpadom. U zemljama koje su izašle iz socijalističkog društvenog uređenja ti problemi su još izraženiji zbog prostornih planova i gradnje megalomanskih stambenih kompleksa koje nisu u sebi sadržavale prostore u kojima bi se zbrinjavao komunalni otpad.

Najnoviji izvješća CEWEP-a (Confederation of European Waste-to-Energy Plants) za 2017. godinu  govore o minimalnom napretku pojedinih zemalja u tijeku jedne godine. U usporedbi sa izvješćem za 2016. godinu ostvareni su minimalni napredci pojedinih zemalja, dok većina nisko razvijenih zemalja članica EU ozbiljno stagnira. RH je u navedenom periodu zabilježila napredak od 3%. Dakle 2016. godine kvalitetno smo zbrinjavali 21 % , a u  2017. 24 %  komunalnog otpada. Odložili smo 72 % dok  je 4% odvojeno ali ipak odloženo na odlagalište jer se nije moglo plasirati na tržištu recikliranih materijala.

Hrvatska stvara oko 1,7 milijuna tona otpada godišnje, od toga odlaže nešto manje od 1,3 milijuna tona, a ostatak se reciklira, što znači da je stopa recikliranja u prosjeku oko 24 %. Ako se uspoređuju redovita godišnja izvješća CEWEP-a vidljivo je kako u zemljama koje nisu imale termičku obradu otpada niču spalionice. Na primjer Poljska je 2015. imala tek jednu spalionicu koja je termički oporabila tek 40.000 tona a 2017. ima 6 spalionica u kojima obrađuje 800.000 t komunalnog otpada, dok recimo Ujedinjeno kraljevstvo (UK) 2015. godine ima 37 spalionica u kojima obrađuje 8.488.000 tona otpada, a 2017. godine ima 40 spalionica u kojima obrađuje 10.890.000 t ili 20% više. Njemačka koju volimo uvijek uzeti kao primjer razvijenosti 2015. ima 121 spalionicu u kojoj spaljuje 26.000.000 tona a 2017. godine posjeduje 96 spalionica u kojima spaljuje 26.800.000 tona komunalnog otpada. Tehnologije spaljivanja unatrag deset godina su iznimno uznapredovale, tako da je emisiji plinova u zrak uvijek u granicama dozvoljenih visokih europskih standarda.

Za nas korisnike usluga svakako su najvažnije cijene zbrinjavanja koje nam teško ili nevoljko naši stručnjaci predstavljaju.  Zbrinjavanje otpada na klasičnom odlagalištu iznosi oko 20 eura, 70 eura je mehaničko-biološka obrada, 80 eura je recikliranje u kompostanama i sortirnicama, a 120 eura je spaljivanje. Želimo li razviti održiv sustav upravljanja otpadom i kružnu ekonomiju koju zdušno zagovaramo  moramo podići cijene zbrinjavanja otpada. Domaćinstvo u Beču, primjerice, prosječno plaća 20 eura mjesečno za zbrinjavanje otpada, a to je godišnje 240 eura. Prosječno domaćinstvo broji 4 člana od kojih svaki dnevno proizvodi oko 1,5 kg, a to je na godinu oko 2,16 tona ili 120 eura po toni. Nije teško izračunati koliko mi plaćamo u Slavonskom Brodu zbrinjavanje po toni.

Na žalost kod nas je situacija sasvim drugačija. Mi smo vrlo daleko od ovih brzorastućih naprednih rješenja zbrinjavanja otpada. U našoj strategiji zaštite okoliša nije prepoznata termička obrada otpada, pa mi svoj otpad koji je pripremljen za spaljivanje (RDF Refuse-derived fuel) prodajemo u Europu i BiH na način da MI platimo oko 10 Eura po toni što nam to netko spali i dobije toplotnu i električnu energiju. Bosna i Hercegovina za potrebe Cementare Lukavac uvezla je prošle godine 26.000 t RDF iz Italije, Slovenije i Hrvatske.

Iz svega gore navedenoga izvodi se zaključak kako mi sami moramo pronaći kvalitetno rješenja za obradu korisnog dijela komunalnog otpada. Moramo postati svjesni da izvozom RDF izvozimo energiju i za taj izvoz mi plaćamo drugima. Gotovo identična situacija je sa opasnim otpadom koji u kompletu izvozimo na spaljivanje u europske zemlje i zato debelo plaćamo.

 U svim našim sustavima silno se inzistira na odvajanju otpada „in situ" tj. na mjestu nastanka. Za kvalitetno upravljanje otpadom ova faza je izuzetno važna, ali nije najvažniji proces. Najvažnije je u stvari kao posljedicu procesa odvajanja  dobiti  sirovinu koja se može oporabiti i reciklirati bez ikakva problema. Jer ako se sve odvoji, a ne zna se kamo s tim otpadom što je na žalost kod nas najčešći slučaj, problem se ne rješava. Hrvatska je prije dvije godine odvajala 28 % otpada, a reciklirala 22 %, dakle – razlika od 5 % završila je na odlagalištima. Uložena su velika financijska sredstva, a na kraju je otpad opet odložen na odlagalište. Ovakvih primjera imamo na svakom koraku jer proces odvajanja nije pretio proces obrade otpada.  Mi jednostavno zbog uvjeta EU pokušavamo „skočiti prije nego što smo rekli hop". Izostanak tehnologija i postrojenja za nas je još uvijek nedostižan korak, ali ono što nije  je svakako burza otpada. Za uporabu i trgovinu otpadom ne mogu biti odgovorne komunalne tvrtke jer one i previše problema imaju sa prikupljanjem. Ovu fazu upravljanja otpadom mora stimulirati prvenstveno država koja mora naći način stimulacije privatnih tvrtki koje se trebaju uključiti u formiranje burze ili još bolje izgradnju reciklažnih postrojenja. Ovaj oblik upravljanja otpadom nema u niti jednoj zemlji Istočnog Balkana i Hrvatska bi bila  prva država koja bi vjerojatno apsorbirala reciklažni materijal te na njemu dobro zaradila.

Sustav upravljanja otpada u Slavonskom Brodu je u kontinuiranom napretku zahvaljujući kvalitetnom menadžmentu.  U našem Gradu koeficijent prikupljanja otpada je 30,66 % za 2018. godinu unatoč tomu što nemamo  kompostane i sortirnice što je za svaku pohvalu. Naši sustavi odvojenog prikupljanja su uredni, disciplina stanovništva je zadovoljavajuća osim u velikim stambenim objektima sa više od 10  stambenih jedinica. Broj reciklažnih dvorišta je u porastu, uspostavljeni sustavi na njima funkcioniraju, svijest stanovništva jača, iz dana u dan se količine odvojeno prikupljenog otpada povećavaju. Uspostava ovakve visoko funkcionirajuće infrastrukture je dugotrajan proces koji se uspostavlja godinama. Na žalost  mi nismo riješili temeljni problem. Nismo dugoročno riješili jedinstven problem odlagališta (o problemu odlagališta drugom prigodom) koja ćemo na žalost morati koristiti još desetljećima.