Tri robijaške zapovijesti: ne vjeruj, ne plaši se, ne moli...

                                                                                                                                    (Varlam Šalamov)

                                                           Preživio je ne samo kao čovjek, već kao takav čovjek kakav je bio prije.

                                                                                                                                       (Andrej Blatnik)

                                                                                                                 Never complain and never explain.

                                                                                                                                   (Benjamin Disraeli)

Na pitanje kakvo je ponašanje usvojio tijekom svog života da bi odredio osobine ljudi koje je susretao, sufist Halkavi je odgovorio:Uglavnom sam postupao s poniznošću i potčinjenošću. One koji su postajali agresivni u odgovoru na moju poniznost izbjegavao sam što sam više mogao. Onih koji su me poštovali zbog mog poniznog izgleda klonio sam se još više.

Usvojiti halkavijevskoi obrazac ponašanja bili su prisiljeni pojedini članovi hrvatskog društva kao njegove prokazane najslabije karike. S obzirom da su početkom devedesetih od strane beznadnih, agresivnih idiota povijesti kidane društvene veze u njihovim najjačim spojnicama- u srodstvu, jeziku, običajima, prijateljstvima, postupanje s poniznošću i potčinjenoošću postalo je rješenje za preživjeti, pa i obrazac neizazivalačkog ponašanja i društveme elastičnosti. U tim vremenima takvo vladanje predstavljalo je mudro odstupanje pred otvorenim tlačenjem nahrupjelih, okrutnih, bezobzirnih i dominirajućih predstavnika nacikolektiviteta koji se razvijao na štetu tjelesnog i duhovnog integriteta onoga Drugoga, žigosanog. Takav odnos bio je i izraz zaziranja od opunomoćenika čvrstih, isključivih veza među ljudima po liniji krvi i tla. Takvo vladanje značilo je glavospasonosno izbjegavanje reprezentanata iluzorne zajednice, države, koji su bili odjeveni u javni, ali od njih dalji kaput, satkan od deklatorne solidarnosti i priča o zajedničkoj pripadnosti, ali i u skrivenu, ali njima bližu košulju, izvezenu od uskraćivanja prava i sloboda drugima i različitima. To je bilo njihovootpor stoko!

Ovaj domaći ketman, zapravo psihopolitički scenarij ponašanja na koje su bili primorani (po)tlačeni i maltretirani odnosno svi oni koji su, na mistično traženje narodnog duha i kolektivne duše, i na poticaj nemilosrdno ogoljelih privatnih interesa političkih šefova zalagaonica osobnih sloboda i imovine, preko noći proglašavani neprijateljima i izdajnicima zajednice- bio je učinkovit način/izbavljenje da osim ekskomunikacije ne dožive egzekuciju. Naime, politika je tada nesmiljeno i eruptivno prakticirana totalitaristički tj. destilirana je na odnos prijatelj-neprijatelj. Oba pojma imala su egzistencijalni smisao. U duhu ideja nacističkog teoretičara Carla Schmitta pojam prijatelj izjednačen je s pojmom istorodnosti, a nasuprotni pojam neprijatelj fanatično je izjednačen s tuđinom i strancem, koga, da bi se sačuvala vlastita egzistencija ( a vlastita egzistencija poistovjećivala se sa zajednicom), treba uništiti. Stvari su devedestih bile pojednostavljene kao u onoj narodnoj poslovici o psu koga, prije no što se ubije, treba proglasiti bijesnim.

Kako su bijesni psi uspjeli preživjeti i kako su svi koji nisu bili zanašu stvar izdržali sistematsko uništavanje od idiotâ, priča je koju neće tako lako prekriti bregovićevski snjegovi i šaš, jednostavno zato, jer je to priča koja, nažalost, još uvijek teče. Metode sustavnog uništavanja Drugih od homogenizirajućih idiotâ kretale su se u rasponu od raznovrsnih inventivnih eliminacijskih perfidija, sofisticiranog potcjenjivanja i onemogućavanja kretanja po svijetu rada, pa do zastrašujućih verbalnih prijetnji i pokaznih vježbi golog nasilja. To njihalo strave uredno je presijecalo svaki pokušaj dokazivanja osporavane ljudskosti i svaki čin predočavanja građanske lojalnosti. Ako bi se stigmatizirani svrstali uz, idioti bi govorili vidi licemjera. A ako bi u strahu šutjeli, rekli bi vidi podmuklaša. Neprijatelji su, za idiote, bili kao istina u x-fileu, svuda oko nas, pa ih se tih godina intenzivno i jednostavno, lako i efikasno raskrinkavalo. Sjedili su oni na obali rijeke i plakali. Zagađivali su tako rijeku. Glupost, Nasilje i Laž bili su dobitni triling u opasanoj igri političkog pokera u kome su ulozi bile ljudske glave i sudbine. Tih se godina moglo oboljeti samo od motrenja stvarnosti, a kamoli od sudjelovanja u ostvarivanom kolektivnom ludilu. Potlačeni su imali debelu povijest bolesti od bolesti povijesti. Što je zlo bilo zgusnutije, zrak u prostorijama je bio rjeđi. Idioti su ljude pretvorili u ribe na suhom koje umiru od nedostatka kisika slobode, dostojanstva, tolerancije i nenasilja.

Opsada konzervatizma i tradicionalizma, huškačka potraga i potjera za onima za koje se mili da ugrožavaju kolektivne svetinje, melankolični i od suza zamagljeni pogledi prema junačkoj prošlosti i nepobjedivim precima, predavanja o porijeklu ljudskih vrsta i rasa, prozivke nepoćudnih, pravedni bijes susjeda, mahniti tumači događaja i namjera, jačanje vjeroprivrede i vjerskih ceremonija sa značenjem i značajem prisege, fragmentizacija po osnovi porijekla, brutalnost kao pokazatelj nove normalnosti, pojave odricanja od vlastitog identiteta, jačanje podložništva, kronična napetost, briga za djecu, oživjele odavno balzamirane riječi, duh primitivizma kao izmaglica nad smrdljivom provincijalnom močvarom, namjenski iskonstruirani petokolonaši kao svinje u Teheranu, po mjeri režima prominentni tv tumači svega što je ljude snašlo, podučavanje praznovjerja kao oblika istine, ostentativan netrpeljivost na svakom koraku, televizijski dance macabre, svrstavajuća filter pitanja, vampiri koji se ne zrcale u ogledalima istinskih vrijednosti, već se ogledaju samo njihovi izanđali kostimi, nevina krv, fašističko Jedno, orwelovska definicija zdravlja kao bolesti, kratke noge obećanja o nadolazećem blagostanju, uskraćenost, amoralnost, malograđani kao najvrjedniji građani, prisiljavanje na izjašnjavanje, ružnoća, kič, nizvjesnost, strah... sve su to bili nepodnošljivi znakovi vremena i oštri djelići mozaika svijeta od kojih je bilo hladno kao u ledari i od kojih se drhtalo.

A slobodni i slobodarski duhovi koji se nisu dali zavesti od proizvođača iracionalnog općenarodnog zanosa i racionalnog koristoljublja, i koji uglavnom nisu znali ni htjeli prihvatiti poniznost i potčinjenost kao obrazac ponašanja, ali su ga razumjeli kao samoobrambeni refleks, doplutali su do obala današnjih dana ipak s daleko manje mentalnih i emocionalnih oštećenja nego što ih imaju razočarani zadrti igrači i navijači jednoumlja. Prosvjećenost, intelektualni oprez, prezir i duh ironije bili su djelotvorni odgovori, razorni antidot, lijekovi i intimni odušci u sučeljavanju s onima koji su ih željeli primitivno podvlastiti, u sukobu s idiotima povijesti koji su ih htjeli sistematski uništiti.