Političari su svugdje isti: obećat će da će sagraditi most i ondje gdje rijeka ne prolazi.
                                                                                                                              (Nikita Hrušćov)
                                                           Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas.
                                                                                                                                         (Voltaire)                          

Ovih dana ljudi s navodno jasnim, čvrstim, moralnim i usustavljenim pogledom na svijet, agenti stranački organizirane desne političke opcije, važne face u službi njenog veličanstava (lokalne) politike i s bondovskom licencom za uvjeravanje, održali su konferenciju za medije na kojoj su, u povodu neprodužavanja ugovora o radu njihovom stranačkom kolegi u jednom javnom poduzeću, konstatirali da se radi o političkom revanšizmu. Inače smatraju da je najveći problem u Hrvatskoj nezaposlenost koja se zlorabi kao politički pritisak na pojedince i skupine. I sva ta kanonada invektiva i pravedničkog bijesa imala bi smisla i opravdanja da jedan među njima koji se nabacio kamenom i koji je javnost posredstvom medija obavijestio da su prijave nadležnim tijelima već podnesene, i sam nije zaposlio člana svoje obitelji preko stranačke veze, s pozicija gradskog političkog moćnika koji po defaultu na takvo što ima više nego pravo. Osim toga, nezaposlenost u ovoj državi i ovom gradu nije od jučer, a kao politički pritisak na pojedince i skupine, provodi se intenzivno i selektivno već dvadeset godina. Pa gdje su do sada bili ti što danas prozivaju, pitaju se čak i malo pametniji vrapci?

Tako se ponovo političko djelovanje, ovaj put od spomenutih Bondova, pretvorilo u odurni, ljepljivi mišung lakrdije i tragične igre u kojem više nitko nije samo puki gledatelj. A i inače, nesmetano i kad god im se prohtije, prodaje nam sličan lopov (skraćenica za: lokalne političke veličine) gotova rješenja, iluzije, subjektivno dodavajući i/ili ispuštajući elemente u sadržajima svojih izjava, proglasa i odluka, postajući tako i sami iluzije, učvrščujući se kao, više ili manje, poželjni pogrešni interpretatori istinske stvarnosti, iskrivljivači konfiguracija naših života. A njihovi vjerni slušatelji i gledatelji sav će taj privid politikantskog realiteta, uokviren pozlaćenim ramom kolektivnih svetinja, „naših" mentaliteta i povijesti, doživjeti pasivno, mazohistički i, što je karakteristično za grotesku, kao vlastiti izlaz, identitet, smisao i moguću korist. Takve obmane, sa skrivenim najmjerama i s ciljem da se obmanjenima manipulira, razotkrivaju tek neki novi obmanjivači. Na obmanu s obmanom, pomoćno je geslo svake politike. I obmanjuju se mnogi da se neće dati i moći obmanuti!

Ti lokalni politički cirkusanti iluzionističkog smjera, svih boja i kostima, za razliku od iluzionista čiji je cilj zabaviti publiku- nemaju iskrene emocije, uloge im sačinjavaju emobololalije, lažno ganuće, lažna suosjećanje, lažna obećanja i lažne suze koje se na političkom stageu liju i s lijeva i s desna. Jedino je iskren njihov nagon za samopromocijom i lovom na publiku. Od toga žive, od podrške. Iznad glave svakog od političkih prodavača magle, onih koji s nepodnošljivom lakoćom drže živote građana u svojoj šaci poput zečeva i golubova, podrške radi, trebali bi građani htjeti vidjeti natpis upozorenja PAZI, VISOKI NAGON! Ne približavaj im se bliže no što moraš! Ostani na distanci! Ali, nije to lako. Lakše je vidjeti ono što ti oni kažu da je dobro vidjeti. U predstavama s muzikom i pucanjem koje daju za narod, oni koji publici govore što će vidjeti umišljene su kreature bez principa i smotrenosti spram ljudskih sudbina, trapavi drveni lutci demokracije s pokretnim udovima i oponašatelji koji navlače kurentne ideološke kostime i maske, vjerujući da će dragi publikum povjerovati da su srasli s likovima koje na javnoj sceni predstavljaju. I onda se događaju upravo proporcionalne stvari. Što više jača njihova ekscitacija, uzbuđenje svojstveno duševnim bolesnicima, jača bodrost njihove publike. Što više jača njihov egzibicionizam, jača pljesak bedaste publike. Ima li kraja toj morbidnoj fascinaciji? Za početak kraja sjeti se publiko natpisa OPREZ, VISOKI NAGON! A potom, smijemo (im) se i smijat ćemo (im) se, jer je ozbiljnost uvijek bila prijateljica licemjera.