Kad me urednik i spiritus movens Sbplus-a i istoimene udruge Jerko Zovak nazove i pita me kako to da već dugo ništa nisam napisao, zar je moguće da me nijedna osoba ili događaj iz ove naše male sredine nisu potaknuli na reakciju, najčešće mu odgovorim jednom jedinom upitnom riječju: čemu?

Vijest koja je prije samo desetak godina mogla biti sutrašnja naslovnica nacionalnih novina, danas je za nekoliko sati tek (ne)zanimljiva crtica pri dnu internetskog portala.

Moram priznati da me iznenadio poziv na proslavu pete obljetnice portala Sbplus. Kakvih pet godina? Zar je već prošlo dugih pet dugih godina otkad sam prvi put upoznao sada već dugogodišnje kolege kolumniste i druge suradnike za koje mi je sada normalno najavljivati ih kao "novinare Sbplusa"?

Portal je u međuvremenu odrastao, zaposlena je profesionalna novinarka Aleksandra, pa se od nas više ne "žicaju" vijesti s tržnice ili kratko izvješće s tribine na kojoj smo se ionako slučajno zatekli, samo kako bismo popunili portalski sadržaj. U ovih pet godina neki suradnici su to prestali biti, poput Stribora, Marijana i Veljka, a neki, poput svestranog Emila, i Željka, nažalost, preminuli su. Tek kad se osvrnem na tih pet godina vidim da je, za mene eto neprimjetno, portal postao ozbiljan dio mojeg životnog iskustva.

Prigoda je možda i značajnija nego li će čitatelji na prvu pomisliti. Peta godišnjica djelovanja jednog lokalnog, poluamaterskog portala nije mačji kašalj. U vremenima "brze povijesti" u pet godina osnivaju se, spajaju i umiru međunarodne korporacije, nastaju i nestaju politički pokreti, pa zgodimice čak i države. Današnji svijet ne živi, kao nekad gramofonske ploče, ni na 33 ni na 45, već na 145 i više "okretaja", događaji se smjenjuju filmskom brzinom.

U svijetu medija stvari se zbog toga odvijaju još brže. Vijest koja je prije samo desetak godina mogla biti sutrašnja naslovnica nacionalnih novina, danas je za nekoliko sati tek (ne)zanimljiva crtica pri dnu internetskog portala.

Niti dugogodišnje reference za konvencionalne medije ne znače ništa, propao je čak i jedan revolucionarni Vjesnik. Ne ulazeći u istinitost priča o potonuća kvaliteta i/ili neovisnosti, bile su to novine na kojima su generacije odrasle, a njegove dugačke tekstove od desetak i više kartica čitali su i poslušnici i protivnici onoga sustava. Ništa nije pomoglo. Nevidljiva ruka tržišta mu je presudila i ugasila ga, bez emocija.

Pogotovo se ovakav obljetničarski uspjeh nije mogao pretpostaviti u sredini u kojoj je gospodarstvo na koljenima, a mlađi svijet, upoznat s modernim tehnologijama, hrpimice odlazi  u bolju (i geografski daleku) budućnost.

Da bi lokalna vlast bila dobra, birači ne moraju biti "bolji". Oni samo moraju biti bolje informirani!

Misija koju smo si 2010. zadali, promicati, i to u smislu poboljšanja, lokalnu upravu, izgledala je u ovoj sredini podjednako neostvariva kao što je internetski medij netipičan za ovaj naš kraj.

Lokalna uprava i samouprava gordo (to jest, ozbiljno) zvuči samo na papiru. Splet je to tek političkih, gospodarskih i društvenih interesa i težnji koje rijetko, ako i ikada, vuku u istom smjeru. Čak i najbolja moguća takva uprava (a i bez previše podrugljivih primisli, složit ćete se, naša ni gradska ni županijska tomu nisu ni blizu) nikada ne može ostvariti svačije želje i zadovoljiti sve dobre planove i zamisli.

Ipak, kakva god bila, ona je uvijek izabrana od birača i predstavlja goli prosjek biračkoga tijela. A ovdašnje biračko tijelo nije samo po sebi prosječno, ili ispodprosječno. Moje osobno političko iskustvo ne dopušta mi gajiti iluzije, ali mi ne smije niti zaslijepiti oči pred očiglednom činjenicom: da bi lokalna vlast bila dobra, birači ne moraju biti "bolji". Oni samo moraju biti bolje informirani!

Jesmo li uspjeli u toj misiji? Kad se sjetim samo desetak najozbiljnijih priča koje su ovdje razotkrivene, neskromno mislim da jesmo. Prije Sbplusa, gradonačelnici i gradski vijećnici, župani i županijski vijećnici rutinski su kupovali na teret proračuna špeceraj i kreme za cipele, zaduživali gradove s lažiranim dokumentima, zidali zdravstvene kvadrate i dizali tarabe po tokijskim cijenama, zapošljavali rođake na namještenim natječajima... Rade oni to i dalje, ali sada ipak skrivećki i nadajmo se u manjem obimu, jer znaju da postoji medij na kojem će, kroz vijest, kolumnu ili možda tek komentar, biti prozvani i prokazani.

A političar se boji samo jedne stvari: gubitka slatke vlasti. I može ju izgubiti samo na jedan način: kad njegov birač sazna kakve svinjarije radi!

A političar se boji samo jedne stvari: gubitka slatke vlasti. I može ju izgubiti samo na jedan način: kad njegov birač sazna kakve svinjarije radi!

Za razliku od drugih brodskih, čisto informativnih portala, Sbplus je postao ne samo izvor informacija, već i magazin za naširoko obrađene teme, pa čak i tribina za ozbiljne javne rasprave.

Prigodničarski tekst koji sam isprva mislio napisati trebao je biti šablonski, ali me razmišljanje o tih pet godina odvelo u drugom smjeru.

Jer tek kad na papir stavim nekoliko brojki vidim da je moje sudjelovanje u projektu ipak nešto vrijedilo. U ovih pet godina napisao sam 37 kolumni s ukupno stotinjak kartica teksta, koje su pročitane preko 100.000 puta. Stotinu tisuća puta!

Prosječno svaka dva mjeseca potaknulo me u ovom gradu i županiji nešto toliko jako da sam napisao nekoliko (predugačkih) rečenica i izrekao svoj stav. Pazi sad: tisuće različitih ljudi, možda i deseci tisuća, čule su ono što si, Petre, želio reći!? Gotovo tisuću ljudi je to i prokomentiralo, makar i anonimno... Neskromno bi i čak vrlo bahato od mene bilo smatrati da to ništa ne vrijedi, zar ne?

Sve što napišemo i potpišemo se ispod toga, bit će objavljeno, bez ikakve intervencije u tekst koja bi mijenjala njegovu semantiku!

Ključ mojeg odnosa s portalom, a smatram i temelj njegovog uspjeha je ono što smo na početku ukovali kao pravilo između urednika i svakog ponaosob: sve što napišemo i potpišemo se ispod toga, bit će objavljeno, bez ikakve intervencije u tekst koja bi mijenjala njegovu semantiku!

Bilo je i iskrica između suradnika portala. Poznato je da nas ne veže čak ni davno prijateljstvo, a kamoli isti pogledi na društvo. U tome je i odgovor na pitanje jesmo li zadržali barem približnu neovisnost? Mislim da jesmo. Privatne političke i ine sklonosti će svatko lako prepoznati u svim našim tekstovima, ali privatne sklonosti raznih portalskih suradnika nikako nisu iste!

Iz toga razloga Sbplus je zapravo ne samo medijski već i društveni raritet na ovim prostorima: jedan poduhvat u kojem sudjeluju ljudi potpuno različitih svjetonazora, iskustava i životnih puteva, s istim ciljem poboljšanja sredine u kojoj žive i sve to bez ikakvog materijalnog interesa!

Stoga uredniku poručujem neka mi u sljedećih pet godina na svaki moj sljedeći: "Čemu?" uzvrati sa: "Pa sam si rekao da ipak ima smisla?".