Oprostit ćete mi, ali ovaj ću tekst/apel početi i prožeti osobnim sjećanjima. Istovremeno kad sam 1999. došao na svoj prvi pravi posao, još nediplomiranog učitelja povijesti u Osnovnoj školi Hugo Badalić, na posao je u istoj ustanovi primljen i Marijan Šabić, tada još nestručni knjižničar. Obnovio sam zapravo tada davno, meni priznajem jedva prisjetljivo prijateljstvo iz ministrantskih dana kod velečasnog Marka u Malom Parizu, sa Šabićem, koji me je podrugljivo, par godina starijeg, nazivao "kapitenom ministrantske reprezentacije Jugoslavije".

Čudom sam se čudio otkud tom, naigled smotanom, previsokom liku, još s naočalama, nekakav crni pojas u karateu? 

Čudom sam se čudio otkud tom, naigled smotanom, previsokom liku, još s naočalama, nekakav crni pojas u karateu? I zašto zaboga "knjiški moljac" trči, čak i polumaratone?

Čudio sam se zašto je uopće, radeći gotovo na bauštelama i bez izvjesnosti kvalitetnijeg zaposlenja, upisao, tada o svom trošku, magisterij znanosti? I zašto, radeći u školskoj knjižnici, upisuje i drugi fakultet, knjižničarstva? Pa ne misli valjda cijeli život raditi u knjižnici?

Već nekoliko mjeseci kasnije, desetljetna državno-stvarateljna ali i privatizacijsko-kriminalna vlast HDZ-a propala je na trećesiječanjskim izborima i otvorila se realna mogućnost da će Hrvatska postati normalna, razvijena i demokratska država. Jer, demokraciju ne čini samo postojanje slobodnih izbora, već rutinsko smjenjivanje vlasti bez potresa, bez otpuštanja "nepoćudnih" ma kako bili sposobni ili zapošljavanja "jataka" ma kako nesposobni bili.

U tim danima, razgovarali smo svakodnevno. Govorio je puno (i sa žarom!) o tome što se u hrvatskom društvu treba i što se može mijenjati, bio je veći idealist i, naizgled paradoksalno, veći pragmatik od mene.

Znao je da za ostvarenje promjena trebaju jake političke snage u velikim strankama. Ipak, odabrao je jednu sasvim malenu. Liberalna stranka tada je postojala samo kao platforma na kojoj je mogao govoriti Vlado Gotovac, ali je to Šabiću bilo optimalno za njegov idealizam, a taman dovoljno za njegov pragmatizam (LS je sudjelovao u Vladi "šestorke"). Tada sam se i politički razišao s kolegom, jer sam otišao u desniji centar (Demokratski centar) u kojem sam vlastiti idealizam zatomio, a pragmatizam precijenio (DC je tada u anketama stajao daleko bolje od LS-a).

Diplomirao je komparativnu književnost i bohemistiku (1998), magistrirao kroatistiku (2001), diplomirao bibliotekarstvo (2003) i doktorirao slavistiku (2007). Objavio je četiri knjige i preko 20 znanstvenih članaka.

Sa zadovoljstvom mogu reći da su naši razgovori (premda u suprotnim opcijama) ostali isti: vjera da se sve u društvu može promijeniti nabolje, i da će se to vrlo brzo i dogoditi.

Za one površne poznavatelje, znanstvenik Šabić je inače završio srednju Tehničku školu, a ipak otišao na humanistički studij komparativne književnosti i bohemistike. Nije mu predstavljao problem, već izazov, naučiti novi jezik, i postati cijenjeni stručnjak za češki (kasnije i slovački), jer je tako upisao Filozofski fakultet koji je dovršio u roku 1998.

Radio je nakon toga, ne bojeći se ni fizičkog rada, svašta i privremeno, sve do onoga primanja na posao u osnovnoškolskoj knjižnici. Nakon specijaliziranja u komparatistici, magistrirao je 2001. kroatistiku. Nakon toga, uz rad je (u osnovnoj školi!) počeo istraživati građu i pisati i doktorat znanosti. I to iz slavistike! Prešao je 2003. u Hrvatski institut za povijest, Podružnicu za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, gdje smo opet zajedno radili sedam godina. Došao je dosta nakon mene, a doktorirao eto znatno prije, ubrzanim procesom 2007. I tu je pokazao da je spreman podrediti se kolektivnim potrebama, pa je svoje istraživanje, umjesto dotadašnjeg jezikoslovnog, usmjerio prema češko-hrvatskim i slovačko-hrvatskim povijesnim i književnim vezama.

Objavio je 4 knjige. Napisao preko 20 znanstvenih članaka. I nastavio istraživati i pisati, i to na plaći višeg asistenta, premda je odavno na stepenicama nakon doktorata, izabran i za znanstvenog suradnika 2008., docenta na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a samo četiri godine kasnije 2012. u 38. godini života, i u rang i zvanje višeg znanstvenog suradnika, što je samo stepenicu niže od najvišeg znanstvenog zvanja, onog znanstvenoga savjetnika!

I za sve to vrijeme, bavio se javnim, političkim radom u svojem LS-u, pa po ujedinjenju stranaka, novom HSLS-u. Rijetko je držao press konferencije, a često pisao samozatajne stranačke programe za izbore na lokalnoj pa i državnoj razini. Nosio je vodu i dok je na vrhu bio Vladimir Čole Jerković, i pri vrhu na primjer Olivera Maglić, Ivan Zirdum, Mirna Grubanović, a ponajviše i u posljednje vrijeme Ružica Vidaković...

Dok su drugi pitali "što će stranka dobiti u raspodjeli mjesta i pozicija" ili "zašto ja nisam dobio bolje radno mjesto u gradskom poduzeću", Šabić nije tražio čak ni istaknuto mjesto na listama.

Dok su drugi pitali "što će stranka dobiti u raspodjeli mjesta i pozicija" ili "a zašto ja nisam dobio bolje radno mjesto u tom i tom komunalnom poduzeću", Šabić nije tražio čak ni istaknuto mjesto na listama. Dobio ga je tek nedavno, u prošlom mandatu županijske skupštine, kad se liberalna opcija dobrano potrošila i kad je ostao gotovo jedini javno poznati član te partije.

Ne zamjeram mu, a trebao bih, što je vjernost stranci često stavio ispred bilo kakvog osobnog interesa, pa čak i dubljih osobnih uvjerenja. Smatram, za razliku od većine, izgleda, da je vjernost jednoj opciji važna za političarevu vjerodostojnost.

Ono što mu zamjeram, a ne bih trebao, je određena pragmatičnost, jer je iz postojeće situacije političke ovisnosti HSLS-a o HDZ-u izvlačio maksimum, mijenjajući ipak političku stvarnost, pomalo i iznutra koliko je to kao usamljeni idealist u tom tijelu uopće mogao.

Zamjerio sam mu, na primjer, što je bio osoba koja je jedno vrijeme čak držala skupštinsku većinu Zdravku Sočkoviću, a nije ga s treskom srušio. Staloženo bi mi, puno tvrdoglavijem, objašnjavao da izazivanjem izbora samo radi izbora, ili izazivanjem preslagivanja Skupštine ništa se na dobro, a svakako ništa brzo, promijeniti neće.

Stoga je na ključnim glasanjima pokoravao se stranačkoj stezi, a na, naoko manjim a ipak bitnim pitanjima (stipendiranje studenata ili dužnosnika? ... propadanje brodske bolnice? ... osnutak azila za napuštene životinje?... pravljenje baze kadrova za osnivanje brodskog sveučilišta?), poticao rasprave, uvaljivao amandmane, pa, rekao bih i podbadao one koji su daleko pozvaniji mijenjati društvo na bolje, a ne žele, ili ne znaju to učiniti.

"Ne volim sjediti i duditi bez svrhe" (s dugim naglaskom na u). Tamo gdje ne može mijenjati stvari neće lupati glavom u zid.

"Ne volim sjediti i duditi bez svrhe" (s dugim naglaskom na u). Tamo gdje ne može mijenjati stvari neće lupati glavom u zid, a gdje može, iskoristit će svoj glas. Dao je ostavku na mjesto člana nadzornog odbora Posavske Hrvatske i obavijestio sve, od "svojih" hadezeovaca do "protivničkog" Duspare, da "ne može pridonijeti kvalitetnom radu, pa ne želi zauzeti mjesto formalno". Usuđujem se reći da bi bilo tko drugi od 24 gradska i 51 županijskog vijećnika glatko prihvatio funkciju radi funkcije, čak i kad ne bi u tijelu mogli ništa napraviti, pa čak i ako ne bi bila plaćena ("nek se nađe")!

Tako se ponaša i u Gradskom vijeću u ovom mandatu i bit će zanimljivo hoće li stranka tražiti da im vrati njegov mandat, koji joj je otvoreno (kao gotovo nitko u njegovoj situaciji, jer je mandat samo njegov) ponudio na raspolaganje.

Negativna selekcija u politici brodskoj, kao i u županijskoj (pa državnoj, pa i europskoj i svjetskoj) politici nastavlja se i nastavit će se i dalje.

Osobe poput Marijana Šabića, kojemu je jednaka čast bila stati na listu za Sabor ili na listu za mjesni odbor, koje su željele nešto promijeniti u svojem naselju, gradu i državi, a nisu zauzvrat niti tražile išta, dići će, prije ili kasnije, ruke od "ćorava posla".

I premda je u svojoj javnoj objavi na Facebooku napisao da ne odlazi iz politike i da nikome ništa ne zamjera, znam da odlazi zbog zamora materijala, pa i od njega neiskazane nakupljene gorčine.

I nije ta gorčina nastala zbog sočkovića, duspari, marušića ili ranije metera, jerkovića... Nije se skupila zbog sanadera ili merzelica. Pogotovo ne od zovaka, penića pa čak ni bašića...

Pregorjelo je na spoznaji da jedan perspektivan i još mladi znanstvenik i obiteljski čovjek svoje slobodno vrijeme ulaže u nešto što se zove politika, dok mnogi, inače vrijedni i pošteni ljudi kažu s podsmijehom: "Ajoj, pa ti se još baviš time!?", žaleći se usput, dakako, da smo "od političara korumpirana i opljačana zemlja". Projekcijom opisa zanimanja, posljedično je Šabić i o sebi čuo, sasvim nezasluženo: "I ti si lopov!".

A nije lopov. Tek čovjek koji se bavi(o) i politikom.

A nije lopov, već čovjek koji se bavi(o) politikom.

Stari su Grci imali naziv za suprotnost sudjelovanju u javnim poslovima, građanina koji se ne želi baviti politikom i javnim poslovima. Zvali su ga (semantički, ne uopće pogrdno u današnjem smislu riječi): "idiōtēs"!

Javnosti, koja je samozatajnog Šabića slabo percipirala, nije poznato da u svim tim kombinacijama, skupštinama i vijećima u kojima je sudjelovao, i za male ljude nešto urgirao, nije urgirao za sebe.

On, koji je uz tri završena fakulteta, znanje tri strana jezika, magisterijem i doktoratom, te izborom na postdoktorske dužnosti, dobio prestižne višemjesečne stipendije češke i slovačke vlade, u nekoliko navrata, čak i ponude da kao stranac ode predavati jezike u njihove domovine(!), odabrao je za sebe i svoju obitelj Slavonski Brod, koji je usput pokušao zakrpati da bolje plovi.

A u tom radu (kako će reći pragmatičniji čitatelji) "nije sebi sredio ni stalan posao"!

Za godinu dana, njemu istječu ugovori o radu i Brod će dobiti još jedan spomenik tom idiotizmu Brođana: nezaposlenog privatnog građanina Šabića.

Jednog od mnogih tisuća nezaposlenih, istina, ali jedinog među njima koji je "mogao, a nije si htio srediti nešto".

Stoga, u naponu snage, okrugloj 40. godini života, a nepunoj 14. godini političkog staža, zbog dobra grada u kojem mu žive djeca, odbijam vjerovati da je ovo njegov konačan oproštaj od politike.

Marijane, ne budi "idiot"!