SINOĆ, 13. rujna, u 19.30 sati u slavonskobrodskoj Galeriji Ružić, u okviru REUM-e (Revije mladih umjetnika), otvorena je izložba mladih umjetnika. Umjetnici: Sara Baričević, Ivona Vojvodić, Karmela Janković, Marin Ćosić, Magdalena Nuspahić, Karlo Vranješ, Sanja Salopek, Mia Orešković, Jona Zupković, toliko su oduševili prisutne da su posjetitelji i nakon otvaranja vrlo zainteresirano obilazili izložbeni prostor. I zaista, prekrasne slike, lutke, suvremeni umjetnički 3D izričaji, fotografije, crteži, kolaži, našli su ovdje svoje mjesto i ono što je najzanimljivije je činjenica kako ovi mladi ljudi potvrđuju davno poznatu činjenicu – uvijek postoji novi pristup umjetnosti, uvijek postoji novi način kojim ćemo ne samo dokazati kako umjetnost postoji svuda oko nas, nego i kako moramo biti pažljivi i suzdržati se od riječi: to je već viđeno.

Naravno da postoje uzori, postoje profesori koji pomažu kako bi ovi mladi umjetnici jednom zasjali, ali novo umjetničko djelo uvijek nosi dio osobnosti svoga kreatora. A ovaj svijet predstavljen jučer, ove osobnosti su uistinu poput godišnjih doba. Podložna mijenama, godišnja doba su najbolji dokaz kako sve ima svoje mjesto, kako ljepota postoji u različitosti i kako obilježavanje sunčanih dana, ritam vremena, može posvjedočiti priči o harmoniji.

I.S./PlusPortal

I dok razmišljam o ovoj izložbi koju je moguće pogledati do kraja rujna, razmišljam i o drugoj koju je moguće posjetiti u jednom od tvrđavskih prostora Galerije Ružić. „Zeitgeist“ Lea Vukelića. Jednako raznolika izložba, jednoga umjetnika govori o duhu vremena, ali vremena koje je njemu na raspolaganju da bi modelirao isto to vrijeme kroz različite umjetničke medije. Baš kad pomislimo: ovo je poput dječje igre, umjetnik nas iznenadi. I tako je cijela izložba prožeta ritmom iznenađenja na iznenađenje. Uljuljkamo li se u jednu instalaciju, uslijedi crtež, pa 3D makete itd. I ova je izložba, meni osobno, bila krasan uvod u promišljanje o tek otvorenoj izložbi mladih umjetnika. Koji li su to svjetovi? Ponavljam - godišnja doba i sve to u jednom prostoru.

Veliki umjetnici često izazivaju. U ovome kontekstu pada mi na pamet Picasso. Ali isti taj Picasso na sebi svojstven način naslikao je Guernicu. Isti umjetnik u jednom osvjedočenju tragičnog događaja. Da, ovo jesu opća mjesta, prepoznatljiva toliko da često o njima ne razmišljamo. Ali razmislimo na trenutak. Nije li Picasso sam dokazao sposobnost transformacije, imaginacije, inventivnosti? Vjerujem da su svi spomenuti autori potencijalni i stvarni umjetnici transformacije, imaginacije i inventivnosti. Ovo je tek početak lijepe priče o umjetnosti gdje se spajaju uvijek stvarajući fuziju užitka. Ova fuzija užitka jučer je bila očita i u sljedećem: Sara Sučić Šimunović izvodila je skladbe Francka Angelisa i Astora Piazzole. Ponovo mlada umjetnica – istraživač, pedagog, predavač i izvođač doprinijela je svečanosti otvorenja.

I.S./PlusPortal

Potresno svjedočanstvo pa trag velikoga Piazzole.

Raspoloženje vođeno sinergijama prostora, vremena, ritma, brojnošću prisutnih ljudi, slučajni i namjerni prekidi pojedinaca (razgovor, zvuk mobitela,…)... da, sve to ide u prilog osjećaju upijanja iskustva umjetnosti.

Nakon svega, jedino je moguće na tren ostati nijem, primjećujući kako o svijetu vrlo malo znamo, iako se često hvalimo kako smo ga prozreli.

Svijet je čudesno mjesto.

Sjetimo se godišnjih doba, sjetimo se umjetnosti.

A ovi umjetnici poručuju: slavimo život (iznova)!