Liječnik na Hitnoj zurio je u televizijski ekran i povremeno zaustavljao dah. Serija „Posljednji od nas“ bila je toliko uzbudljiva da večeru, koju mu je prije pola sata iz bolničke kuhinje donijela sestra Maja, nije ni taknuo. Odrezak na tanjuru iskrivio se i poprimio oblik klobuka, na pire krumpiru pojavile su se brazde, pa je izgledao poput netom poorane njive, a umak od gljiva izazivao je neugodne, prilično gadljive asocijacije. Ali serija je bila sjajna i doktor Havliček nije ni pomišljao na večeru. Ako baš ogladni kasnije, znao je, sestra Maja uvijek ima nešto u hladnjaku: pacijenti poštuju kućni red, pa uvijek ponesu kakav kulen, kobasicu ili šunku, da se nađu bolničkom osoblju tijekom dugih noćnih dežurstava.

Werner Zilch i Rebecca - piljio je doktor Havliček u televizijski ekran - upravo su završili večeru u njenu raskošnom domu, domu jedne od najbogatijih obitelji u New Yorku, kada dolazi do prekida njihove strasne veze. I baš u tom trenutku sestra Maja pokuca na vrata:

- Oprostite, doktore, hitno je.

- Baš jako?

- Prilično. Žena je sva izbezumljena. Žali se na užasan pritisak.

- Pritisak? - upita odsutno doktor, ne skidajući pogled s TV-ekrana. - Jeste li joj izmjerili tlak?

- Naravno, doktore. Ali tlak je u redu, idealan, 115 kroz 74.

- EKG?

- Isto u redu. Ali žena izgleda loše. Uznemirena je, kaže da je oblijeva hladni znoj, da joj trnu ruke i noge. I priča dosta konfuzno. Spominje nekakav žalac, ali kad sam je pitala je li došla zbog uboda ose ili stršljena, negira. I stalno spominje pritisak.

- Koliko joj je godina? - upita liječnik.

- Šezdeset sedam, doktore.

- Dovedite je za desetak minuta. Nastavak serije samo što nije završio.

Sestra Maja tiho zatvori vrata. U hodniku je sjedila starija gospođa, pristojno odjevena. Dobro, frizura baš nije bila bog zna kakva, kosa boje ispranog mahagonija i bob frizura koja je vapila za škarama. Ali izgledala je loše i vrlo uznemireno.

- Kako vam je? - upita sestra Maja stariju gospođu.

- Pritisak. Nepodnošljiv pritisak.

- Tlak vam je u redu. Ne brinite. Sad će vas primiti doktor.

Za desetak minuta starija gospođa s prilično zapuštenom frizurom i kosom boje ispranog mahagonija ulazi u ordinaciju. Sestra Maja vodi je, držeći je ispod miške.

- Kažete, pritisak, gospođo? - upita doktor Havliček.

- Strašan, doktore, neizdrživ.

- Gdje?

- Posvuda, ali najviše u glavi.

- Aha - reče doktor - znači, najviše vas tiska u glavi?

- Tako je, doktore. Najviše u glavi. Neizdrživi pritisak, mislim da će mi glava puknuti.

- Sestra mi je rekla da ste spominjali nekakav žalac. Da vas nije ubola osa, stršljen, obad, šta ja znam…?

- Nije doktore, ništa me nije ubolo. A taj žalac nije nekakav, već nekakva.

 - Ne razumijem - zbunio se doktor. - Kako mislite nekakva žalac, valjda nekakav žalac. Žalac je imenica muškog roda.

- Ali ova žalac je ženskog.

Doktoru se učinilo da se postarija žena gubi. Bila je blijeda. Opipa joj čelo orošeno hladnim znojem.

 - Možete li malo opisati kako osjećate taj pritisak?

- Užasno doktore. Rekla sam vam već. Puca mi glava od njega. Od pritiska.

- Dobro, samo polako. Kažete, pritisak u glavi. I isključujete da to ima veze sa žalcem.

- Ne isključujem doktore. Ima veze. Žalac je tu itekako važna.

Doktor Havliček pogleda sestru Maju i tiho upita: - Tko je noćas dežuran na psihijatriji?

- Doktor Bobetić. Baš sam ga prije sat vremena srela u kantini.

- Ali, doktore, nije u pitanju samo Žalac. Tu je i Rimac. Pa ti silni SMS-ovi. Na stotine, na tisuće poruka - nastavila je postarija žena, vidno uzrujana.

- Hoćete li mi, sestro, pozvati doktora Bobetića.

Sestra Maja hitro napusti ambulantu, a postarija žena s kosom boje ispranog mahagonija nastavi:

- Ali, doktore, pritisak je neizdrživ. Ne mogu to podnijeti. Taj Grbin, taj Grmoja, pa mediji… Ta saborska oporba. Nemoguć pritisak. Nisam u stanju raditi. Sve stoji. Predmeti se gomilaju, ladice prepune. Sve zbog pritiska.

- Ali, oprostite, gospođo – reče sažaljivo doktor Havliček - što vi zapravo radite?

- Ja sam, gospodine doktore, glavna državna odvjetnica.