Mnogo ste puta svjedočili toj „amblematskoj“ sceni: autor, recenzenti i dr. o mjesecima, pa i godinama svoga rada na nekoj knjizi, izlagali bi tucetu-dva ljudi, „strateški“ raspoređenih u gledalištu da „ublaže“ nelijep prizor.
SLAVONSKI BROD - Osim lokalne „akutne“ manifestacije općeg stereotipa o Hrvatima kao zanovijetalima, koji stalno kukaju, Brođane prati još jedna negativna reputacija.
Svatko tko godinama prati javne događaje u gradu, posebno one kulturne, bilo kao novinar, posjetitelj ili konzument medija, često je mogao primijetiti jednu popratnu pojavu, koja bi narušila cjelokupni pozitivan dojam i važnost koje ti događaji imaju. Taman kad ste saznali, izravno ili neizravno, da se u Slavonskom Brodu odigrala kakva predstava, da je na Korzu stigao sportaš koji nije nogometaš ili održan stand-up komičarski nastup, da se, kako se to voli reći, u gradu „konačno nešto događa“, ubrzo biste se pitali - a za koga?
Naime, primijetili biste malobrojnu publiku, u pravilu sastavljenju od pokojeg entuzijasta, koga ta u pravilu uža tematika stvarno zanima, pojedinaca koji su izravno u njih uključeni ili onih koji su na dotični događaj stigli „po zadatku“, kao npr. gimnazijalci na baletnu predstavu radi petice iz zalaganja. Svih njih bilo bi, često, premalo, a dovoljno da se izrodi spomenuti stereotip - o Brođanima kao pasivnima, nezainteresiranima za „res publica“.
Ipak, ovaj je loš glas već u startu dobrim dijelom „ušutkan“ nizom javnih događaja koji sugeriraju suprotno. Sjetimo se samo dočeka „srebrnog“ Marija Madžukića, svih „bajkerijada“, norijada, adventskih koncerata ili čak, ako to nije predaleka prošlost, „Marsinih“ utakmica iz 90-ih i ranih 2000-tih, ali i, recimo, prošlogodišnjeg koncerta Brodskog tamburaškog orkestra ili predstave „Vuk i sedmi kozlić“. Mogli bismo ih nizati unedogled, a svima njima dušu je i puni smisao udahnula upravo respektabilna publika.
'Najnepopularnija' djelatnost?
Dva posljednja primjera posebno su zanimljiva jer su iz oblasti kulture, gdje se, čini se, stereotip o „uspavanim“ Brođanima i rodio. I zaista, brojni mu primjeri daju za pravo, a naročito kad je riječ o promociji knjiga.
Mnogo ste puta, dakle, svjedočili toj „amblematskoj“ sceni: autor, recenzenti i dr. o mjesecima, pa i godinama svoga rada na nekoj knjizi, izlagali bi tucetu-dva ljudi, „strateški“ raspoređenih u gledalištu da „ublaže“ nelijep prizor.
Tako je bilo, recimo, na promociji knjige „Usta širom zatvorena“ povjesničara Ivice Miškulina. Budući da se knjiga bavi, dakle, prošlošću, netko bi zaključio da su Brođani ovaj događaj „bojkotirali“ jer imaju dovoljno svojih, sadašnjih problema. Drugim, „direktnijim“ riječima, da je tema, sama po sebi, naprosto dosadna, nebitna. Kada se to konstatira, „krivac“ ne postoji - povijest je to što jest, i ona te zanima ili ne zanima.
Ali ako i prihvatimo to tumačenje, zar je moguće da neka povijesna tema, u ovom slučaju čak „živuća“ (komunistička represija), u gradu od 50 tisuća ljudi zaista zanima tek njih 15-ak? Nekako ta priča statistički ne drži vodu, te se uvjerljivijim učini urbani mit o „tromim“ građanima.
Promocija knjiga
Onda smo, međutim, vidjeli i promocije knjiga gdje se „tražila stolica više“, pa je i ovaj stereotip doveden u pitanje. Jesu li to tek iznimke od pravila i tko je, na koncu, kriv za „joneskovsku“, nepostojeću publiku, upitali smo osobu koja s ovom vrstom kulturnih događaja ima „puno staža“.
- Problem je u tome što autori knjiga i organizatori njihova predstavljanja, da bi privukli publiku, trebaju uložiti dodatan trud, kao i za sve ostalo u životu - ništa neće doći samo od sebe. Prvo svakako trebaju pozvati ljude iz tog specifičnog tematskog kruga, koje ta tema sigurno zanima, zatim prijatelje, rodbinu kao i sve ostale koji su iz kulturnog miljea. Drugi važan dio jest svijest o sredini u kojoj se promocija održava. Moraš je „osjetiti“, moraš se dobro predstaviti na način da ti ljudi osjete da ih se knjiga i njen sadržaj tiče. Ljudi, na kraju, moraju prepoznati i tvoju vlastitu važnost, bilo kao autora ili promotora, a to se postiže stalnom komunikacijom s njima i njihovim uključivanjem u samu prezentaciju. Ne smiju, dakle, biti pasivni promatrači. Ako vas u tom smislu ne prepoznaju, publika će vam biti malobrojna - objasnila je Emina Berbić Kolar, dekanica osječkog Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti.
U promidžbi važnu ulogu igraju socijalne mreže, podjednako one stvarne i virtualne.
- Mreža ljudi i suradnika jamči vam da će se vijest širiti sve više. Naravno, danas je reklamiranje nezamislivo bez društvenih mreža, poput Facebooka ili Instagrama, pa i njih treba upotrijebiti. Nitko vam neće doći na promociju samo zato što ste vi to objavili na jednom mjestu ili napravili jedan plakat - kazala dekanica, brodsko-posavskoj publici možda bolje poznata kao autorica knjiga iz dijalektologije i kulturna djelatnica, odlučno odbacujući analiziranu predodžbu.
- Brođani nipošto nisu pasivni, samo ih treba adekvatno uključiti u cijeli proces.
