Franjo Galić je policijski službenik PU brodsko-posavske, diplomirani kriminalist i inženjer strojarstva. Trenutno je na radnom mjestu policijskog službenika za metodologiju i sigurnost cestovnog prometa. Od 1996. počeo se baviti pisanjem pjesama za djecu. Objavljivao je svoje pjesme u više novina, školskih i predškolskih glasila. Vrlo je skroman i samozatajan, pa za njegovu strast prema pisanju zna manji broj radnih kolega u policijskoj upravi.

Zanimalo nas je kako Franjo Galić funkcionira kao policajac i književnik za djecu, što ga potiče, inspirira na pisanje, te nam je za ispričao: „Nitko se nije rodio kao književnik, pa tako ni ja ni kao policajac, niti kao književnik.

Pisanje mu je hobi

Djeca žive u svojem jedinstvenom dječjem svijetu, svijetu mašte.

Pisanje je moj hobi. To je jedan dio mene, čime se bavim odranije. Svi smo mi kad smo bili mladi, ponešto pisali.

Na pisanje dječjih pjesama su me potakla moja djeca kad su bila mala. Oni su moja inspiracija, moji „okidači". Nije mi bilo teško jer sam uvijek volio pisati. Svojoj djeci sam govorio pjesmice. Oni su za vrtić trebali neke teme, primjerice: o visibabama, pticicama, žabama i slično, pa sam im pomagao i to opisivao na šaljiv nacin. Oni su to rekli tetama u vrtiću koje su bile oduševljene. U tom dijelu mi je svesrdna podrška bila moja supruga Gordana, koja je zapisivala svaku pjesmicu koju sam sročio, izrekao, smislio.

Moj trenutni opus su dvije zbirke pjesama pod nazivom „Važne stvari" i „Manji od trave". Zbirka pjesama „Manji od trave" sadrži jednu pripovijetku, odnosno bajku o stanovnicima livade, koji su manji od trave.

Radnja romana  smještena je u brodski "Festung"

Napisao sam i roman za djecu pod nazivom „Tvrđava" To je znanstveno fantastični, povijesni i pustolovni roman za djecu. Radnja se događa u „Festungu" - tvrđavi u Slavonskom Brodu. Junaci su dva dječaka iz sadašnjosti i nekoliko dječaka iz pretprošlog, 19. stoljeća, koji kroz igru slučajno otkrivaju vremenski stroj u podrumu tvrđave. Slučajno ga aktiviraju i nađu se u 19. stoljeću i gomili opasnih situacija, a u konačnosti sve opasnosti svladaju i sretno se vrate kući koristeci vremeplov.

Napisao sam i jedan prilog u enciklopediji „Prva pomoć - dr. Alen Sekelj i suradnici". Pisao sam za razne novine, članke, dječja - vrtićka glasila i novine.

Sve moje pjesme su plod trenutka i puno ih je lakše napraviti kad si u kontaktu s malom djecom, jer u svemu što se oko njih događa, oni vide neki svoj svijet. Zato je dobar dio pjesama u biti samo moje viđenje njihovog svijeta. Moju knjigu „Važne stvari" su oslikavala djeca dječjeg vrtića „Maslačak" iz Slavonskog Broda i oni su svaku od pedesetak pjesmica oslikali u nekoliko varijanti. Najzanimljivije je to, što neke od tih slika, niti ja, niti moja supruga, niti bilo tko od odraslih nisu mogli dešifrirati. Nije bilo jasno što su djeca nacrtala. Medutim, kad bi neku od tih slika, bilo koju, pokazali nekom djetetu tog uzrasta, ono bi iz prve znalo, da je u pitanju: sat, puž, cirkus, car ili nešto drugo.

Jedinstveni svijet dječje mašte

Mislim da to najbolje pokazuje kako djeca žive u svom jedinstvenom dječjem svijetu, svijetu mašte. Obzirom da su moji klinci sada veći, motivacija mi više i nije takva, kakva je bila prije 10 godina. Ne pišem tako često takve pjesmice, no i dalje, ponekad pišem, pjesme, pripovijetke i romane".