4859
Prikaza
1
Komentar
NOVA GRADIŠKA – U organizaciji novogradiškog Ogranka Matice hrvatske 'Dani hrvatskoga jezika' obilježeni su predavanjem profesora Igora Marka Gligorića koji je u novogradiškoj Elektrotehničkoj i ekonomskoj školi govorio na temu „Hrvatska standardnojezična norma u suvremenom kontekstu", piše novagra.hr.
Kako bismo izbjegli nesporazume u javnom i službenom sporazumijevanju u Republici Hrvatskoj te u brojnim drugim prigodama, potreban nam je standardni ili književni jezik, nastao na svim hrvatskim narječjima i govorima te je njega potrebno učiti.
- Jezik je nešto što nas određuje, što određuje misao. On nam omogućuje da budemo ovo što jesmo, da budemo ljudi. Ljudi smo zato što govorimo, zato što smo u stanju svoje misli pretočiti u jezični kod, riječi i njima prenijeti drugome tu obavijest. Shvatimo hrvatski jezik kao bogat jezični sustav sa svim svojim izražajnim mogućnostima, sa svim svojim narječjima, a standardni jezik kao onaj koji trebamo učiti, kao onaj koji je normiran i koji zadovoljava sve naše komunikacijske funkcije. Iznimno je važno boriti se da hrvatski jezik zadrži obilježje svoje jezičnosti i gramatike.- rekao je u zaključku zanimljivog predavanja dr. sc. Igor Marko Gligorić, profesor na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta u Osijeku, ali i zagrebačkom Sveučilištu.
Međutim, jednostavnijom komunikacijom, korištenjem stranih riječi poput anglizama i turcizama i nepoznavanjem naglasnog sustava, standardni se jezik gubi te naprosto nestaje bogatstvo izričaja.
Standardni jezik nije nastao kako bi potisnuo narječja, nego kako bi narod povezao u cjelinu. Čovjek najprije treba govoriti svojim materinskim jezikom te u svakom neobaveznom razgovoru smo dužni njegovati svoj domaći govor. Upravo on posjeduje posebnost i tako daje dušu svim našim običajima, cjelovitoj kulturnoj baštini i kraju.
S obzirom na to kako su brojne riječi porijeklom iz engleskog jezika postale internacionalizmi, pogotovo kao izrazi u računalnoj struci, te uz obilje društvenih mreža, mlađe su generacije u potpunosti izložene koristiti tuđice iako za njih postoje hrvatske inačice tih riječi.
Težnja za jezičnom čistoćom trajno je obilježje hrvatskog književnog jezika te u skladu s njome potrebno je nastojati najprije iskušati vlastite mogućnosti, a tek kad su one iscrpljene, posegnuti za tuđim. Jezik nipošto ne bi trebalo zatvoriti navedenim utjecajima, no svakako ga je potrebno njegovati te nastojati da zadrži svoje autohtone značajke i posebnosti, svoj duh i svoj izričaj.