Mile Budak se rodio 30. kolovoza 1889. u Svetom Roku kod Lovinca, kotar Gračac. Dobio je ime po ocu koji je umro šest dana prije nego što mu se sin rodio. Pučku školu je pohađao u rodnom mjestu od 1896. do 1901., a 1902. upisao je ponovno četvrti razred. U rujnu 1902. kreće u Sarajevsku gimnaziju, na kojoj je 1910. i maturirao. U jesen 1910. upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je počeo studirati zemljopis i povijest, no ubrzo ga napušta i prelazi na pravni studij.

Tajnik starčevićanske mladeži u Zagrebu 1910.

Prva omladinska organizacija koja je igrala važnu ulogu u političkom i kulturnom životu Hrvatske pripadala je Stranci prava. Ona se oduševljavala Stračevićanskim učenjem, posebno tvrdnjom da su svi Južni Slaveni jedna hrvatska nacija. U studenom 1910. Budak je postao prvi tajnik starčevićanske mladeži u Zagrebu. Prve tekstove piše Budak već kao gimnazijalac. U časopisu ''Pobratim'' izašla je prva njegova pjesma; pjesme su mu tiskane i u časopisima ''Behar'' i ''Mlada Hrvatska'' (1908-09). U organizaciji Mlada Hrvatska sudjeluje od njenog osnutka, a od 1910-12 uređuje istoimeni časopis. U časopisu Suvremenik objavljuje pjesmu Orač 1910. i tada je primljen u Društvo hrvatskih književnika.

''Srbe smatramo posebnim narodom istog plemena i jezika, pripadnike Hrvatske koji se od nas razlikuju vjerom što je nenacionalno obilježje, te su oni nama Hrvatima-Hrvati''
dr. Mile Budak (1912.)

U zadnjem broju Mlade Hrvatske 1912. Budak izražava mladohrvatsko stajalište prema Srbima: ''Srbe smatramo posebnim narodom istog plemena i jezika, pripadnike Hrvatske koji se od nas razlikuju vjerom što je nenacionalno obilježje, te su oni nama Hrvatima-Hrvati''

Budak je bio starčevićanac u izvornom obliku, prihvaćajući sve njegove temeljne ideje: neovisnost od Beča i Pešte, antiaustrijsko stajalište te antiklerikalizam. Srbe u Hrvatskoj smatra dijelom hrvatskog naroda,ali drži da im treba u duhu liberalnih zasada omogućiti samoupravu.

Sudjelovanje u prvom svjetskom ratu i srpsko-talijansko zarobljavanje

Budak je služio vojni rok 1912-13, a pohađao je i godinu dana vojničku školu te ju završio kao kadet prvog ranga. Mobiliziran je 1914. u austro-ugarsku vojsku i poslan na srpsko ratište u Mačvu gdje biva i lakše ranjen. U prosincu 1914. srpska vojska je zauzela Valjevo gdje se Budak liječio, pa je pao u srpsko zarobljeništvo. Sa srpskom vojskom pješke prolazi Makedoniju i Albaniju te dolazi u talijansko zarobljeništvo na otok Asinaru kraj Sardinije. Iz zarobljeništva se vratio 18. kolovoza 1919. iskrcavši se u Dubrovniku. Nakon povratka iz zarobljeništva nastavlja studirati pravo u Zagrebu.

Rad u odvjetničkom uredu dr. Ante Pavelića, budućeg Poglavnika

U doktora prava promoviran je 31. srpnja 1920. Nakon promocije zaposlio se kao pripravnik u odvjetničkom uredu Ante Pavelića, kasnijeg poglavnika. Osim odvjetništvom bavio se i sokolskim radom tako da je duže vrijeme bio zamjenik starješine Hrvatskog sokola u kojem je bio aktivan sve do zabrane 5. prosinca 1929., nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra. Član Odbora Matice hrvatske postao je 1922. Odvjetnički ispit položio je 8. travnja 1923., a odvjetništvo mu je postalo glavni izvor prihoda.

U svibnju 1925. Budak je branio Vladimira Čupića koji je osuđen na tri i pol godine zatvora zbog komunističkog djelovanja. Budak je također branio i Josipa Šunića, člana omladinske organizacije HSS-a koji je bio optužen da je 4. kolovoza 1928. ubio srpskog novinara ''Jedinstva'' Vladu Ristovića.

Budak je 1927. zajedno sa Pavelićem izabran kao kandidat Hrvatskog bloka na izborima za gradsko zastupstvo Zagreba.

Budak osuđen uvjetno 1928. zbog zauzimanja za samostalnu Hrvatsku

Početkom studenog 1928. provedena je rasprava protiv Mile Budaka kao odgovornog urednika pravaškog glasila ''Hrvatsko pravo'' jer je cenzura zaplijenila članak u tom listu u kome se govori o samostalnoj hrvatskoj državi. Sud je zauzeo stav da je pisanje o samostalnoj Hrvatskoj izazivanje mržnje protiv države kao cjeline zbog čega je Budak osuđen na mjesec dana zatvora i tri tisuće dinara globe, uvjetno na godinu dana.

Od sredine 1928. do početka 1929. stvara se kadrovska jezgra budućeg Ustaško-domobranskog pokreta jer tada HSP i organizacije pravaške mladeži počinju djelovati ilegalno pokušavajući stvoriti poluvojnu organizaciju ''Hrvatski domobran'' koja se uz politička sredstva trebala služiti i drugim sredstvima za samostalnost Hrvatske. Tada se izdvajaju imena koja uz dr. Antu Pavelića usmjeravaju djelatnost HSP-a: Gustav Perčec, Branimir Jelić, dr. Mile Budak, Ante Valenta, Josip Milković, Eugen Dido Kvaternik i drugi.

Nakon uvođenja diktature Pavelić emigrira, a Budak je ostao u zemlji i preuzima vodstvo HSP-a i sa strankom pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK) i blisko surađuje sa dr. Vladkom Mačekom.

1929. pravaška mladež planira i izvodi oružane akcije, posebno u Zagrebu. Zbog akcije u kojoj je ubijen novinar Toni Schlegel, ravnatelj ''Jugoštampe'', uhićeno je 26 osoba, a među njima i Budak iako nije imao direktne veze sa tim. U zatvoru je proveo 7 mjeseci, ali je na kraju oslobođen jer policija nije dokazala vezu sa atentatorima. Od početka svibnja do 30. lipnja 1931. trajalo je suđenje osobama koje su sudjelovale u atentatu.

Atentat na Budaka 1932.

7. lipnja 1932. tri osobe pretukle su i pucale na Budaka (slomljena mu je kost lubanje na tri mjesta) koji bi zasigurno smrtno stradao da mu nisu priskočili u pomoć prolaznici (u veljači 1931. je pretučen na smrt željeznom šipkom Milan Šuflay). Nakon atentata hrvatska intelektualna elita (209 intelektualaca lijeve i desne orijentacije te katolički biskupi) uputila je protest i apel hrvatskih književnika, umjetnika, kulturnih i drugih radnika povodom atentata na život Mile Budaka.

Na poziv Mačeka sudjeluje u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK-a 5.-7. studenog 1932. i u ime pravaša je potpisao ''Zagrebačke punktacije'' kojima je utvrđeno postojanje velikosrpske hegemonije u Kraljevini Jugoslaviji od 1918. što je dovelo do nepovoljnih političkih posljedica.

Poslije 1929. Budak je plodonosan kao pisac tako da 1930. nastaje zbirka ličkih priča ''Pod gorom'', romani ''Raspeće'' 1931. , ''Na ponorima'' 1932. i ''Opanci dide Vidurine'' 1933. Sve u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu.

Odlazak u emigraciju 1933. i pristupanje Ustaškom pokretu

Budak odlazi u emigraciju 2. veljače 1933. i tada dolazi do njegove preobrazbe od hrvatskog nacionaliste u radikalnog ustašu jer je u ožujku 1933. položio poglavniku Paveliću ustašku prisegu.

Potkraj 1933. Budak odlazi u Njemačku gdje je ostao do listopada 1934.

Budak je 24. listopada 1934. bio u poluprivatnoj audijenciji kod Pape Pija XI. i u vatikanskom državnom tajništvu predao je memorandum američkih Hrvata koji je upućen i Ligi naroda i svjetskim državnicima kako bi bili upoznati sa položajem hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Budak je napisao na 188 stranica u Italiji knjigu ''Hrvatski narod u borbi za samostalnost i nezavisnu hrvatsku državu''. Ona se bavi položajem Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, opisuje teške progone Hrvata, osobito poslije diktature kralja Aleksandra i nagovješćuje kraj Jugoslavije, ''bolesnika na Balkanu''. Budak ističe da se čisti računi između Hrvatske i Srbije mogu riješiti samo ratom. Ta knjiga je ustaška platforma kojom on ističe radikalni nacionalistički program.

Krajem 1933. Budak sa suprugom Ivkom odlazi u Berlin gdje ostaje do početka listopada 1934.

U Italiji je pripremio gradivo za godišnjak Nezavisna Hrvatska Država koji je izašao u Berlinu početkom 1934. U tom godišnjaku Budak je objavio ustašku koračnicu ''Bježte psine''.

Budak postaje Doglavnik ustaškog pokreta 1934.

Pavelićevom odredbom od 30. ožujka 1934. uvedena je dužnost doglavnika koji su sa poglavnikom činili Poglavničko vijeće kao vrhovno tijelo ustaškog pokreta. Budak je imenovan doglavnikom zajedno sa Markom Došenom, i oni su bili jedini doglavnici do 10. travnja 1941.

"S Velebita Ante kliče
Zublja gore, puške ore:
Bježte psine, preko Drine,
Hrvati se za Dom bore!"
dr. Mile Budak (1934.) 

Nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseileu Italija je razoružala ustaše i njih oko 500 zatvorila na otoku Lipari. Na tom otočju blizu Sicilije od 22. prosinca 1934. do veljače 1935. bio je zatočen i Branimir Jelić, ugledni pripadnik ustaškog pokreta. Budak je na Lipare stigao 10. siječnja 1935. i Pavelić ga je imenovao zapovjednikom tog logora. Jelić o Budaku kaže kako je on držanje Italije prema ustašama prikazivao uzornim (iako su ih oni zatvorili) i govorio je javno kako svakoga tko se slijepo ne pokorava treba likvidirati. Nepovoljno iskustvo na Liparima navelo je Budaka da ipak napusti dužnost zapovjednika liparskog logora, tj. biva razriješen 1937. Iz tog vremena mnogi svjedoci imaju loše mišljenje o Budakovu djelovanju kao upravitelja logora. Novi zapovjednik logora postao je Eugen Dido Kvaternik.

Budak je u veljači 1937. otišao u Messinu k ženi Ivki, a dva mjeseca potom oni su preselili u Salerno, gdje Budak radi na romanima ''Ognjište'' i ''Na vulkanima'' (roman o životu na Liparima), te trećem i četvrtom dijelu svoga romana ''Rascvjetana trešnja''.

Povratak u Jugoslaviju i organiziranje ustaškog pokreta u domovini (1938-1941)

U okviru poboljšanja odnosa između Jugoslavije i Italije i nakon sastanka Budaka sa predsjednikom vlade Jugoslavije, Milanom Stojadinovićem, u lipnju 1938. na jezeru Como u Italiji, Budak se 6. srpnja 1938., bez dogovora sa Pavelićem, vraća u Jugoslaviju.

Sa Slavkom Kvaternikom organizira ustaški pokret u domovini i postaje mu politički vođa. U tom razdoblju Budak je bio glavni nositelj javnoga proustaškog djelovanja, koji je brojnim javnim nastupima nastojao javnosti približiti ustaške ideje. U veljači 1939. Budak pokreće legalno glasilo ustaškog pokreta, ''Hrvatski narod'', i pod njegovim uredništvom je izlazio u Zagrebu do ožujka 1940.

Nakon dolaska u Zagreb susreće se sa V. Mačekom i daje podršku politici HSS-a. Već u rujnu 1938. Dolazi do razlaza sa Mačekom kako zbog njegove procjene da će u nadolazećem ratu sile Osovine izgubiti tako i zbog odluke da HSS rješenje hrvatskog pitanja postigne sporazumom s Beogradom. Nakon sklapanja sporazuma Cvetković- Maček, Budak 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak ''Lajbek je zakopčan'' u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima.

Budak je zbog napisa u ''Hrvatskom narodu'' uhićen 27. veljače 1940. ali je nakon tragične smrti supruge Ivke (izvršila samoubojstvo) pušten iz zatvora, te je živio pod strogim nadzorom policije. Početkom ožujka 1941. odlazi u bolnicu u kojoj je i operiran pa je proglašenje NDH 10. travnja 1941. dočekao u bolesničkoj postelji.

IZVORI:
1. Ivo Petrinović, Mile Budak-portret jednog političara (Književni krug: Split, 2002.)
2. Tko je tko u NDH (Minerva: Zagreb, 1997.)
3. Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret -od nastanka do travnja 1941. (Školska knjiga: Zagreb, 2006.)
4. Fikreta Butić-Jelić, Ustaše i NDH (Liber: Zagreb, 1977.)