Formiranje prve vlade NDH u travnju 1941.

Mile Budak je imenovan 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, a ostali članovi su bili Mirko Puk (zamjenik, od 16. travnja ministar pravosuđa ), Andrija Artuković (ministar unutarnjih poslova), Branko Benzon, Josip Dumandžić (ministar udružbe), Mladen Lorković (državni tajnik za vanjske poslove, od 9. lipnja ministar vanjskih poslova), Ismet Muftić, Marko Veršić, Jure Vranešić, Milovan Žanić (ministar zakonodavnog povjerenstva). Imenovanje Hrvatskog državnog vodstva značilo je prvi korak u legalizaciji rukovodećeg kadra ustaške organizacije u zemlji. Dr. Ante Pavelić je došao u Zagreb 15. travnja iz Italije i formalno je preuzeo vlast 16. travnja što je bilo označeno u izdavanju ''Odredbe o imenovanju Prve Hrvatske Državne Vlade''. U toj odredbi Pavelić je sebe označio ''Poglavnikom Nezavisne Države Hrvatske'' i u toj je vladi zauzeo mjesto predsjednika i ministra vanjskih poslova. Mile Budak je u prvoj vladi postavljen za ministra bogoštovlja i nastave, a od 24. lipnja proglašen je samo ministrom nastave jer je bogoštovlje prešlo pod ministarstvo pravosuđa. Početkom svibnja došlo je do konstituiranja Glavnog ustaškog stana i imenovanja njegovih članova. Prvi doglavnici koje je Pavelić imenovao bili su Mile Budak, iako mu je ta funkcija već dodijeljena u emigraciji, potom Ademaga Mešić i Jozo Sunarić. Kasnije će biti imenovano još 14 doglavnika u raznim vremenskim razmacima.

Već u travnju 1941. se donose rasni zakoni kojima se navještava obračun sa Židovima, Srbima i svima koji su nelojalni režimu

Srbi su došli sa turskom vojskom kao njihove pomoćne čete, da se s njima, kako Poglavnik kaže, ne može, te da se pravica ne istjeruje uvijek paragrafima, koji trebaju ''nekada izgledati kao sjekira i puška…''.

dr. Mile Budak, Ivanec 1941.

''Zakonska odredba o Židovima'' donesena je 19. travnja i njom se zabranjuje ulazak u kavane, restorane i gostionice na području NDH. Tom se odredbom svi pravni poslovi između Židova i trećih osoba unutar zadnjih dva mjeseca proglašavaju ništavnim (osim ako vrijednost posla ne prelazi 100.000 dinara). Nekoliko dana poslije donesena je odluka da svi Židovi moraju nositi žuti znak na lijevoj strani prsiju i lijevoj lopatici. Nakon toga slijede ''Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda'' kojom se zabranjuje brak Židova i arijevaca i ''Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti'' kojom se propisuje utvrđivanje arijevskog podrijetla, ali da se osobama koje su zadužile hrvatski narod prije 10. travnja mogu priznati arijevska prava. Budak je tvrdio u izjavi za svoje suđenje 1945. kako vlada nije bila konzultirana o rasnim zakonima već da je sve to radila jedna stručna komisija po Pavelićevom naređenju. Međutim Budak je priznao da su svi u Vladi imali antisemitski stav i da su se u Vladi slagali ''da su Židovi u Hrvatskoj provodili uvijek protuhrvatsku politiku i podupirali takav režim''. Budak je isticao kako su ministri i on osobno štitili Židove koji su bili na hrvatskoj strani, pa je tako intervenirao za Židova Samuela Bauma iz Nuštra za kojeg je tvrdio da je Hrvat, starčevićanac i od 1932. emigrant. Također se založio kod Pavelića da se prizna arijevsko podrijetlo ''zakonitim ženama naših suboraca dr. Milovana Žanića, Ive Oršanića i Jure Pavičića'', te dr. Davidu Karloviću, Đuri Konigu i obitelji Merkadić iz Slavonskog Broda. Zapravo su te intervencije bile moguće prema samoj ''Zakonskoj odredbi o rasnoj pripadnosti''. ''Zakonsku odredbu o podržavljenju imetka Židova'' od 9. listopada 1941., kojom se oduzima židovski imetak bez prava na naknadu, bez žalbe i suda, Budak je pozdravio jer po njegovim riječima ''Židovi su nemilosrdno izrabljivali narod i zgrtali imetke, šaljući velike svote u inozemstvo tako, da je ono što je ostalo kod nas tek najmanji dio imovine našega naroda, koju su mu Židovi špekulativno oteli.''

''Židovi su nemilosrdno izrabljivali narod i zgrtali imetke, šaljući velike svote u inozemstvo tako da je ono što je ostalo kod nas tek najmanji dio imovine našega naroda, koju su mu Židovi špekulativno oteli.''

dr. Mile Budak, 1945.

Potpisivanje izdajničkih ''Rimskih ugovora'' 18. svibnja 1941. i predaja većeg dijela hrvatske obale Talijanima

Nakon što je preuzeo vlast u Hrvatskoj, Pavelić se morao odužiti Mussoliniju za pokroviteljstvo i zaštitu koju su ustaše imale dok su bili u Italiji kao i za činjenicu da je Italija podržala Pavelića za vođu NDH. Naklonost Mussolinija trebalo je platiti teritorijalnim ustupcima talijanskoj državi. To je potvrđeno potpisivanjem ''Rimskih ugovora'' 18. svibnja 1941. Uoči prihvaćanja Ugovori su bili rezultat tajnih pregovora ministra vanjskih poslova Italije Ciana i Pavelića od 25. travnja 1941. u Ljubljani, te Mussolinija i Pavelića 7. svibnja 1941. u Tržiću. Tim ugovorom Italiji su pripali kotari Kastav, Sušak, dio delničkog kotara, grad Bakar, otoci Krk i Rab, zadarsko otočje i niz manjih otoka, područje uz obalu od Jablanca do rta Privlake, a odatle kopnom do novigradskog mora, zahvativši Bukovicu, obuhvačajući čitavo područje Šibenika, Trogira, Splita, otoke Čiovo, Drvenik, Šoltu, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuku, Korčulu, Mljet i Boku Kotorsku. Italija je tako dobila najrazvijeniji dio hrvatske obale, a NDH je prepušten teritorij puno manje važan u ekonomskom i pomorskom pogledu. NDH je imala izlaz na more u podvelebitskom dijelu Hrvatskog primorja (kotarevi Crikvenica, Novi, Senj, te općine Karlobag i Kraljevica) i na prostoru od Omiša do Dubrovnika. Od otoka NDH je ostao Brač, Hvar, Pag i nekoliko manjih. Najjače pomorske luke su joj bile Metković i Gruž. Kako je pitanje utvrđivanja granice Italije i NDH samo jedan od tri dokumenta koji sačinjavaju ''Rimski ugovori'', važno je spomenuti i ostale. Drugim dokumentom NDH se obvezala kako na svom obalnom području neće podizati nikakve vojne objekte i baze, te da neće držati ratnu mornaricu. Treći dokument nosi naziv ''Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije.'' i njim je Italija ''preuzela jamstvo za političku nezavisnost Kraljevine Hrvatske i za njenu teritorijalnu cjelovitost u granicama koje će se odrediti sporazumu sa zanimanim državama''.

U delegaciji iz Nezavisne Države Hrvatske koja je prisustvovala potpisivanju izdajničkih ''Rimskih ugovora'' u palači Quirinale u Rimu bio je i dr. Mile Budak, zatim dr. Ivo Petrić, dr. Mladen Lorković i desetak visokih domobranskih i ustaških časnika. Nakon potpisivanja Rimskih ugovora Pavelića je primio Papa Pio XII., a istog dana navečer papa je primio je i hrvatsko izaslanstvo pod vodstvom Mile Budaka koji je poglavara Katoličke crkve pozdravio kraćim govorom predstavivši članove hrvatskog izaslanstva.

Ministar bogoštovlja i nastave (travanj – studeni 1941.)

Stupivši na dužnost ministra među prvim aktivnostima bilo je potpisivanje zakonskih odredbi, među kojima i onih rasnog karaktera. Potpisao je tako ''Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda". Također je potpisao i 3. svibnja 1941. ''Zakonsku odredbu o prelazu s jedne vjere na drugu''. Kao ministar nastave Budak je povjerio priređivanje novih čitanki za srednje škole leksikografu dr. Mati Ujeviću i profesoru Vjekoslavu Štefaniću koji su u kratkom vremenu, unatoč cenzuri, napravili uspješne čitanke. Zakonskom odredbom od 12. srpnja 1941. osnovana je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a Pavelić je istoga dana imenovao deset prvih članova, dok neki prijašnji članovi nisu potvrđeni, da bi krajem 1941. Poglavnik i Budaka imenovao članom Akademije. Kao ministar Budak se bavio između ostalog kadrovskim promjenama u školstvu, premještao je i umirovljavao direktore i gimnazijske nastavnike, osobito one koji su bili nepoćudni režimu i tada je rekao kako nitko od njih ''još nije čuo ni vidio što su vlasti spremile takvim lažnim apostolima''.

Budakovi protusrpski huškački govori od svibnja do kolovoza 1941.

Teror nad Srbima ozakonjen je ''Zakonskom odredbom o zabrani ćirilice'' 20 travnja 1941. i ''Zakonskom odredbom o prelazu s jedne vjere na drugu'' 3. svibnja 1941. koju je potpisao uz Pavelića i Budak (navodi se kako je ta odredba donesena na prijedlog Budaka). Ukinuta je srpsko-pravoslavna vjera jer ''to nije više u skladu sa državnim uređenjem'', uspostavljena je Hrvatska pravoslavna crkva i uvedena je praksa prijelaza sa pravoslavne na katoličku vjeroispovjest. Budak je bio vrlo aktivan na političkim skupovima od 25. svibnja do 15. kolovoza 1941. govoreći svake nedjelje u drugom dijelu Hrvatske. Govorio je u Svetom Ivanu zelini i Marofu (25.5.), Varaždinu (25. i 26. 5.), Gospiću (1.6.), Vukovaru (8.6.), Slavonskom Brodu (15.6.), Vinkovcima (22.6.), Križevcima (6.7.), Karlovcu (13.7.), Pakracu (20.7.), Gornjem Kosinu (27.7.), Ivancu (3.8.), Novskoj (10.8.) i Virovitici (15.8.). U Pakracu 20. srpnja Budak je govorio: ''Vi dobro znate za onu narodnu: jednoga Vlaha posadi i pogosti za stolom, a drugog sveži u vreću i sjedi na njega. Što ti onaj misli za stolom isto misli onaj ispod tebe. Zato zapamtite ovo: S Vlahom jedi samo pola zdjele, a s pola zdjele ubi ga zdjelom po glavi''.

''Vi dobro znate za onu narodnu: jednoga Vlaha posadi i pogosti za stolom, a drugog sveži u vreću i sjedi na njega. Što ti onaj misli za stolom isto misli onaj ispod tebe. Zato zapamtite ovo: S Vlahom jedi samo pola zdjele, a s pola zdjele ubi ga zdjelom po glavi''

dr. Mile Budak, Pakrac 1941.

U Gornjem Kosinu 27. srpnja Budak je istakao kako je Ličaninu smiješno propovijedati mirotvorstvo budući da oni koji su rođeni pokraj onih koji se križaju sa tri prsta znaju kako se odnositi prema njima, jer s njima ne možeš živjeti na istoj zemlji ''pogotovo s njima državu stvarati''. U Slavonskom Brodu 15. lipnja Budak je rekao da su u ''Hrvatsku došli razni Cincari, Srbi i drugi koji nisu narod nego otpadak što ga je povezivalo tursko ropstvo i pravoslavlje, a došli su kao turski vodonoše, i zato onaj tko se smatra Srbinom ima Srbiju kao svoju domovinu.'' U Ivancu 3. kolovoza Budak je rekao da su Srbi došli sa turskom vojskom kao njihove pomoćne čete, da se s njima, kako Poglavnik kaže, ne može, te da se pravica ne istjeruje uvijek paragrafima, koji trebaju ''nekada izgledati kao sjekira i puška…''. U Varaždinu 25.-26. lipnja 1941. Budak je upotrijebio krilaticu ''Srbe na vrbe'', a Mate Frković (ustaški stožernik) je tome ispričao Vinku Nikoliću slijedeće:'' Budući da je Budak od srpskog atentata jedva ostao živ, jer je bio pobornik hrvatske životvorne ideje, a kao pjesnik zazirao od nasilja, on je ipak s prirodnog stajališta reagirao kao ljudsko biće kojemu neprijatelj dovodi u pitanje i sam život'' (''Srbe na vrbe'' je inače pjesma i šovinistički slogan slovenskog autora dr. Marka Natlačena objavljena u ljubljanskom dnevnom listu "Slovenec" 27. srpnja 1914.). U Virovitici na javnoj skupštini 15. kolovoza je rekao o srpskom pitanju da u isto vrijeme na istom teritoriju ne mogu postojati dvije državne ideje, pa budući da je ostvarena NDH Srbima na tom prostoru ne preostaje ništa drugo nego ''ili se pokloni ili ukloni''. Slavko Kvaternik (ministar domobranstva NDH) navodi kako su u Budaku ''živjele i djelovale dvije osobe: Budak broj jedan, to jest onaj pravi dr. Budak kako je stvoren i odgojen…s dobrim ljudskim svojstvima kad je živio izvan dohvata, utjecaja i sugestivne moći dr. Pavelića. Budak broj dva, ili ustaša Budak, pod neposrednim sugestijama i moći dr. Pavelića kad je vidio i izgubio samog sebe i pretvorio se u 'ustaški stroj' navijen i navijan po miloj volji dr. Pavelića''.

Budak odlazi na mjesto poslanika u Njemačkoj u studenom 1941.

Budaka je Pavelić, umjesto Branka Berzona, imenovao poslanikom u Berlinu 2. studenog 1941. i on je na toj funkciji ostao do 23. travnja 1943. Budaka je pred Božić 1941. primio i ministar vanjskih poslova Njemačke Joachim Ribbentrop, a krajem veljače 1942. i sam Adolf Hitler. Budakovo djelovanje u Njemačkoj u političkom smislu bilo je beznačajno jer su se sva pitanja između NDH i Trećeg Reicha rješavala u Zagrebu. Zbog toga što je bio marginaliziran počeo se baviti drugim poslovima i mišlju da je hrvatsko pitanje vezano za istočno pitanje, tj. da hrvatsku politiku treba usmjeriti prema islamu i azijskom istoku. Smatrao je da su sve velike sile izdale Hrvatsku i da treba naći nove prijatelje. Budak uspostavlja veze sa turskim poslanikom u Berlinu, jeruzalemskim velikim muftijom i japanskim poslanikom u Berlinu što je rezultiralo i otvaranjem japanskog poslanstva u Zagrebu. U studenom 1942. Budak je organizirao veliku izložbu hrvatske likovne umjetnosti u Berlinu na kojoj je sudjelovalo 76 slikara i 19 kipara. Zbog teške političke situacije u hrvatskoj 1943. Nijemci su odlučili hrvatske policijske snage staviti pod zapovjedništvo njemačke žandarmerije, pa je Budak dobio zadaću da protestira kod njemačke vlade.

U isto vrijeme na istom teritoriju ne mogu postojati dvije državne ideje, pa budući da je ostvarena NDH Srbima na tom prostoru ne preostaje ništa drugo nego ''ili se pokloni ili ukloni''

dr. Mile Budak, Virovitica 1941.

Ministar vanjskih poslova 1943.

Budaka je Pavelić imenovao ministrom vanjskih poslova 23. travnja 1943. nakon što je zbog pritiska Talijana smijenjen Mladen Lorković. Povjesničar Bogdan Krizman smatra da je Budaku povjerena funkcija ministra vanjskih poslova zbog Pavelićevog uvjerenja kako će se Budak brzo poskliznuti i završiti izvan politike kao njegov doglavnik. Kao ministar vanjskih poslova Budak je bio prisutan na sastanku Hitlera i Pavelića 27. travnja 1943. u dvorcu Klessheim blizu Salzburga na kojem je Hitler govorio o želji da Hrvatska bude mirna kako se ne bi ugrozili gospodarski interesi Njemačke u tom prostoru (opskrba boksitom i sigurne prometnice). U srpnju 1943, je u Italiji srušen Mussolini i Pavelić je tada sazvao sjednicu sa nekoliko ministara i među njima je bio i Budak. O tome je Matija Kovačić (ravnatelj za promidžbu) rekao slijedeće: ''Na izravan upit Budaku što on misli o situaciji u NDH Budak je odgovorio kako ne želi dati mišljenje jer se ne želi miješati u unutarpolitičke probleme. Time je Budak pokazao svoj oportunizam jer se nije htio zamjeriti Paveliću''. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Njemačka pokazuje pretenzije na jadransku obalu i teritorij koji je kontrolirala prethodno Italija. U toj situaciji Budak je razvio veliku diplomatsku aktivnost i korespondenciju sa njemačkim ministarstvom vanjskih poslova, ali je taj posao bio uzaludan jer je po riječima Pavelića NDH bila ovisna o njemačkom žitu i oružju. Zbog nemogućnosti da utječe na događaje Budak je bio prisiljen povući se i 5. studenog 1943. je na ''vlastitu molbu'' razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i istodobno umirovljen. Nakon umirovljenja Budak je zaštitio 1943. Miroslava Krležu i Ivana Meštrovića i predlagao je Paveliću da se Krležu imenuje intendantom Hrvatskog državnog kazališta, a Ivana Meštrovića ministrom prosvjete, što su obojica odbili.

''U Hrvatsku su došli razni Cincari, Srbi i drugi koji nisu narod nego otpadak što ga je povezivalo tursko ropstvo i pravoslavlje, a došli su kao turski vodonoše, i zato onaj tko se smatra Srbinom ima Srbiju kao svoju domovinu.''

dr. Mile Budak, Slavonski Brod 1941.

Doglavnik bez funkcija (kraj 1943-1945)

Nakon umirovljenja Budak je aktivan u Doglavničkom vijeću koje se konstituiralo kao kolektivni organ pod predsjedanjem postrojnika ustaškog pokreta i ministra Lovre Sušića i djeluje kao stranačko tijelo bez neke veće važnosti. Ono je djelovalo više savjetodavno što nikoga nije obavezivalo. Od 14. rujna 1943. do 14. ožujka 1945. održane su dvadeset i dvije sjednice Vijeća od kojih 11 u stanu Mile Budaka. Sjednicama je nerijetko prisustvovao i Poglavnik Pavelić. Na sjednici Vijeća od 22. studenog 1943. zaključuje se kako treba odstraniti iz vojne službe sve časnike kojima su supruge Židovke ili Srpkinje. Ovaj period Budakovog djelovanja kroz Doglavničko vijeće je bio u znaku njegovog političkog sloma jer je marginaliziran zahvaljujući Paveliću.

Uhićenje Budaka u svibnju 1945.

U svibnju 1945. nakon sloma NDH Mile Budak se pridružuje masovnom pokretu hrvatske vojske i stanovništva prema slovenskoj granici. Budak je krenuo na put 6. svibnja 1945. samo dan nakon što je saznao da se treba krenuti. U Austriju, u Turracher Hohe u Koruškoj, je stigao 7. svibnja da bi poslije nekoliko dana pošli preko Predlitza u mjesto Tamsweg. Njhovu kolonu je predvodio Nikola Mandić, predsjednik vlade NDH, koji je od zapovjednika engleskih vojnih snaga tražio zaštitu. Englezi su ih 17. svibnja prebacili kamionima u logor Spittal na Dravi da bi sutradan bili predani jugoslavenskim vlastima. U skupini od 69 osoba sa ženom i djecom nalazio se i Budak sa kćerkom Grozdom i odvedeni su u Škofju Loku, pa preko Ljubljane u Postojnu i potom u Zagreb u zatvor u policijsku postaju u Petrinjskoj ulici. Grupa od 54 osobe koje su ostale u Škofji Loki poslije 21. su strijeljane, a istog dana se to dogodilo sa 12 osoba koje su radile u državnim uredima. Među njima je pogubljena i kćer Mile Budaka, Grozda.

Optužnica i suđenje Mili Budaku 6. lipnja 1945.

Mile Budak je saslušan 26. svibnja 1945., a optužnicu je javni tužitelj Hrvatske podigao 1. lipnja 1945. Optužnica ga je teretila: ''da je kao zakleti ustaša još 1933. podstrekivao klanje i ubijanje Srba i Hrvata, kao najintimiji suradnik zločinca Ante Pavelića postao njegovim doglavnikom i kao takav plaćen od neprijatelja organizirao ustaške logore; zatim što se u emigraciji u Italiji i Njemačkoj stavio u izdajničku službu fašističko-nacističkih osvajača protiv vlastitog naroda; da je u tzv. NDH bio ministar prosvjete, diplomatski predstavnik u Njemačkoj i ministar vanjskih poslova te kao takav bio intelektualni inspirator pokolja Srba u Hrvatskoj; da je još 1939. organizirao u Zagrebu na račun neprijatelja fašističku štampu i propagandu izdajući novine Hrvatski narod; da je kao ministar vanjskih poslova neposredno sudjelovao u nasilnom odvođenju naše radne snage za fašističko-njemačku ratnu industriju; da je izdavao i potpisivao kao član vlade tzv. NDH mnogobrojne i zločinačke zakone.'' Suđenje tj. glavna rasprava održana je pred Vojnim sudom Druge armije 6. lipnja i Mile Budak je osuđen na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. Kazna je izvršena sutradan 7. lipnja 1945. Presuda Budaku i ostalima izricala se na temelju ''Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države'' iz 1945. godine. Težište inkriminacije je bilo na ''društvenoj opasnosti djela'', a ne na osobnoj odgovornosti. Inzistiralo se na primjeni kolektivne odgovornosti jer se vlada NDH izjednačavala sa zločinačkom organizacijom, pa su se sve inkriminacije ustaškog režima primjenjivale na pojedince bez obzira na to kakva je bila pojedinačna odgovornost. To je vodilo izricanju ekstremnih kazni. Slična suđenja su se dogodila na Zapadu kao u slučaju američkog pjesnika Ezre Pounda, suradnika talijanskog fašizma, koji je propagandno djelovao na talijanskom radiju tijekom rata i norveškom književniku i nobelovcu Knutu Hamsunu, Hitlerovu prijatelju i pristaši nacista.

IZVOR:
1. Ivo Petrinović, Mile Budak-portret jednog političara (Književni krug: Split, 2002.)
2. Tko je tko u NDH (Minerva: Zagreb, 1997.)
3. Fikreta Butić-Jelić, Ustaše i NDH (Liber: Zagreb, 1977.)
4. Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše (Globus: Zagreb, 1983.)

PDF Dokument

ustzk.pdf