"Petoga dana prije februarskih ida, za konzulovanja našega cara Vespazijana  i onoga Marka Kokceja Nerve...".

Tako bi ovaj današnji datum nekome objasnili stari Rimljani. Na latinskom jeziku izgovoreno, dakako. Ide su u drugom mjesecu padale na 13. dan (poznatije "martovske ide" u kojima je ubijen Cezar, padale su u trećem mjesecu na 15. dan), dani su se brojali unatrag, uključujući početni i završni dan.

Imali su Rimljani eru, veliku epohu koja je počinjala "prvom godinom" i nju su brojali od dana kada je sam Rim osnovan od strane vučje braće Romula  i Rema. Prema našem računanju vremena, to se dogodilo 753. godine prije početka naše ere, prije rođenja Jošue Galilejca.

Godine su praktični Rimljani puno češće, u svakodnevnom govoru, ipak više brojali po onome što su vidjeli uživo: isključivo po tome tko je te godine obnašao dužnost "supredsjednika" Republike, konzula, kojih su uvijek bila po dvojica i koji su se uvijek mijenjali točno prvoga januara, Janusovog mjeseca.

Zbog te promjene konzula i početak Nove godine, prije gotovo dvije i pol tisuće godina, pomaknuli su baš na taj dan, koji i mi danas slavimo kao "važan" datum, premda se Zemlja na svojem putu oko Sunca zapravo ne nalazi ni na kakvom osobito posebnom mjestu na orbiti tada ili na bilo koji drugi dan. Ovdje bismo mogli razmisliti o smiješnoj besmislenosti slijepih tradicija koje održavamo, a da nismo niti svjesni zbog čega, ali nije to tema ovoga teksta.

Ovaj 9. veljače ni po čemu nije bio važan ni starim Rimljanima, a nije baš u kalendaru važan ni nama danas.

Ipak, te godine, 824. a.u.c (ab urbe condita  – od osnutka Grada), ili ako vam je lakše 71. AD (Anno Domini  – ljeta Gospodnjega) jedan je rimski časnik, centurion (u rangu današnjeg bojnika, recimo) dobio časni otpust iz rimske mornarice. Mnogo važnije od toga, u dokumentu kojim je potvrđeno da je časno vojevao za Imperij barem 26 godina (jer je toliko trajao vojni rok!) zapisano je da se od sada ima pravo smatrati punopravnim građaninom te najmoćnije svjetske države. Kao takav dobio je i pravo zakonitog braka pred institucijama te države. Zanimljivo, istaknuto je kako se to pravo ograničava na "pojedinog (vojnika) s pojedinom (suprugom)" jer je očito prije toga bilo zloupotreba i serijskih "vjenčanja zbog papira"!

Taj vojnik se zvao Likaj, od oca Birsa, po narodnosti je vjerojatno bio Breuk, a rođen je u rimskom naselju Marsvnnia, čije ime se tada prvi put u povijesti spominje. Njegov dokument iz tadašnjeg rimskog ministarstva obrane, rodni je list i našega današnjeg Slavonskog Broda!

Pretpostavimo njegov buran život.

Rođen je točno u vrijeme smrti onoga poznatoga Galilejca, oko 27. godine, s punoljetstvom se prijavio u lokalni rimski logor u Marsunniji, primljen je u mizensku mornaricu možda točno u trenutku kad se ona spremala na konačno otplovljavanje u osvajanje Britanije, doživio je kaos građanskih ratova kada se 68. godine izmijenjalo na prijestolju čak 3 cara, sudjelovao je u izdaji Vitelija  od strane mornara mizenske flote, koji su Vespazijanu  pomogli da osvoji vlast, i za nagradu, dobio sjajno imanje na jugu Italije da ondje provede starost.

Carski edikt bi bio zapisan na velikoj mjedenoj ploči, s popisom vojnika koji su tada dobili prava, a ploča je bila javno objavljena tako što je bila pričvršćena na neku javnu građevinu u središtu Rima. Ime Likaja bilo je na 23. mjestu takvog popisa, možda po abecedi...

Svaki je vojnik iz domorodačkih naroda po odsluženoj dugoj vojnoj obvezi dobivao iz zahvalnosti mali prijepis ovoga dekreta u obliku dviju brončanih ploča, svezanih žicom, na čijoj je unutrašnjoj strani bio tekst dekreta, a na vanjskoj bi se stavilo 7 pečata uglednih građana koji su potvrđivali da je prijepis istinit.

Nisu dobili na optustu samo ovakvu brončanu diplomu, koja je služila kao povelika osobna iskaznica, već je svaki vojnik od cara dobio i novčani dar, otpremninu rekli bismo, i komad zemlje obično u Pestumu na jugu Italije.

Kao malu zanimljivost, navodim da je izdano preko pola milijuna ovakvih brončanih diploma, a pronađeno ih je samo 200-tinjak. I jedna od njih je baš naša, Marsunijanska!

Na žalost, mukama ostarjelog Likaja nije bio kraj. Već 79. godine, eksplodirao je vulkan Vezuv i uništio dobar dio juga Italije, barem gospodarski, i naš se slavni sugrađanin odlučio vratiti kući, u svoju Marsunniju.

Kako je ovdje umro ne znamo, ali njegova diploma je završila u Savi, iz koje ju izvukao riječni kopač šljunka i zajedno sa šljunkom, ne znajući, prodao na gradilište u Vinkovce. Radnik na tom gradilištu (koji je pak bio iz Požege!) odnio ju je kući, pa u požeški muzej, odakle su kontaktirali Muzej Brodskog Posavlja i nakon procjene brodski je muzej otkupio diplomu, neka se čuva tamo gdje je ovih gotovo 2000 godina i trebala biti.

Za kraj, donosim birokratsko čitanje teksta diplome, a čitatelji neka posvete ne minutu šutnje, već još minutu sjećanja na davno zaboravljenog sugrađanina.

Imperator Cezar Vespazijan August,
vrhovni svećenik,
s tribunskom vlašću drugi put,
imperator šesti put,
otac domovine,
konzul treći put

veteranima koji su vojevali u mizenskoj floti
pod Sekstom Lucilijem Basom,
koji su odslužili dvadeset i šest ili više stipendija
i naseljeni su u Pestumu,
čija imena su dolje potpisana
njima, djeci i potomcima njihovima
daje civitet i pravo zakonitog braka sa suprugama,
koje su tada imali, kad im je civitet dan,
ili, ako su koji bili ledični, s onima, koje su poslije
doveli,  naravno pojedini s pojedinom

Peti dan prije februarskih ida
za konzulovanja Imperatora Cezara Vespazijana Augusta treći put,
i Marka Kokceja Nerve
/centurionu/ Likaju, Birsovom sinu, iz Marsunnije
/redni broj 23/
Prepisano i provjereno s bakrene ploče,
koja je pričvršćena u Rimu na Kapitoliju
na podnožju are Julijevskog roda"

(razrješenje kratica i prijevod: Jesenka Miškiv, 1998.)