VUKOVAR - Na današnji dan, 18. studenog, drugi put u povijesti moderne Hrvatske, obilježava se Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Neradni je dan u cijeloj zemlji prilika sjećanja na tragediju koja se zbila prije točno tri desetljeća, a vjerojatno će se u kalendarima nastaviti „crvenjeti" još barem toliko jer sudbinu Grada Heroja nitko ne želi i ne treba zaboraviti.

Haški tužitelj Stringer: „Časni sude, ovo je posljednja uvodna riječ na sudu za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Posljednja, a trebala je biti prva. Prije tragedije Vukovara mi u običajnom pravu nismo imali pojam etničkoga čišćenja. On je utemeljen nakon tragedije jednoga razorenog, ubijenog grada."

Do danas su o zbivanjima tih godina napisani brojni znanstveni radovi. Izvukli smo iz njih ono najvažnije ili najzanimljivije kako bismo pokazali različita razmišljanja i razgranatu tematiku vezanu za Vukovar. Prije svega, važno je naglasiti kako su, prema popisu stanovništva iz 1991., u općini Vukovar od 84.189 stanovnika relativnu većinu s 36.910 stanovnika imali Hrvati, dok je Srba bilo 31.445. U samom je gradu živjelo 21.065 Hrvata i 14.425 Srba. Ostale su narodnosti bile znatno ispod broja Srba i Hrvata.

U nastavku prenosimo dio rada Davora Marijana „Bitka za Vukovar 1991." i to onaj dio koji govori o tomu što se konkretno sredinom studenog događalo u Vukovaru.

„Dok je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA prestrojavala snage, ojačavala ih i dodatno utvrđivala područje Cerić-ekonomija Henrikovci-Mirkovci-Negoslavci, Novosadski korpus je sredinom listopada nastavio s intenzivnim napadima na Vukovar i Borovo Naselje. Bili su to do tada najžešći napadi s kojima je JNA uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. „Probijanjem ovih obrambenih položaja" napadaču je „preostalo samo još nekoliko stotina metara da sa pješadijom uđu sam centar grada i Borovo naselje te se stoga vode žestoke ulične borbe, koje mu to trenutno onemogućuju".107 Crtu obrane na Lušcu probila je 51. mehanizirana brigada JNA s tenkovskom četom i većim brojem pješaka s osnovnom zadaćom presjecanja komunikacije između Vukovara i Borova Naselja, što je branitelj spriječio, nakon što je uspješno premostio nastalu krizu, uspjevši uništiti navodno 4 tenka.108 Nastojeći pomoći okruženom gradu Zapovjedništvo Operativne zone Osijek je od 16. listopada potaklo mjere za novi pokušaj deblokade Vukovara, snagama iz sastava 3. „A" brigade ZNG, 106., 122. i 124. brigade HV, dragovoljcima s područja Zagreba, postrojbom Mjesne zajednice Nuštar i pripadnicima Policijskih uprava Vinkovci i Osijek.109 Ponovljen je i pokušaj s izvlačenjem ranjenika iz okruženog grada. Konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u jutro 19. listopada 1991. u 6,30 pravcem Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar, da bi ga JNA istog dana usmjerila „preko Petrovaca i Negoslavaca u Šid. Iz Šida se kretao u Lipovac gdje je stigao u 22,35 sati. Nakon prolaza kroz Županju stigao je u Mikanovce. Jedan dio je ostao u Mikanovcima dok je drugi produžio put Đakova i tamo stigao u 00,05 sati." Nakon višesatnog predaha dio ranjenika je prebačen u medicinske ustanove u unutrašnjosti zemlje. U Medicinskom centru u Vukovaru ostalo je 170 ranjenika i 70 bolesnika, trudnica i novorođenčadi, zbog kojih je ravnateljica centra tražila intervenciju Hrvatskog ureda pri međunarodnoj misiji za bezuvjetno i žurno „povlačenje JA iz područja općine Vukovar te povlačenje naoružanja s lijeve strane Dunava usmjerenog prema općini Vukovar".110 Izvlačenjem konvoja po Vukovaru je ponovno otvorena vatra iz Bačke i Negoslavaca, na što su hrvatske snage odgovorile. U toku prijepodneva 21. listopada, pokušan je i tenkovsko-pješački napad na Vukovar s pravca Mitnice.111 U ocjeni borbene situacije koju je Zapovjedništvo OZ Osijek uputilo 22. listopada 1991. Glavnom stožeru HV data je procjena protivnika. Snage na pravcu Šid-Tovarnik-Orolik-Petrovci-Marinci-Bršadin procjenjene su na oko 200 tenkova, 140 oklopnih prevožnjaka i većeg broja sredstava za potporu, a bile su iz sastava 1. pgmd i 252. oklopne brigade. Na području od Vukovara do Osijeka JNA je procijenjena na 12. mehaniziranu brigadu i 4. mehaniziranu brigadu Novosadskog korpusa, ukupno oko 150 tenkova i 80 oklopnih prevožnjaka sa sredstvima potpore.112 U odnosu na stvarno stanje bila je to pogrešna procjena za oko 50 posto."

Marijanov rad „Bitka za Vukovar 1991." u cijelosti je moguće pročitati OVDJE.

Osim znanstvenih povijesnih opisa točnih zbivanja, lišenih emocija, kritike, osobnog dojma, mnogi se radovi i njihove recenzije usmjeruju na to što je Vukovar danas - kao simbol Domovinskog rata u Hrvatskoj.

- Svake godine u studenom, obilježavanje pada Vukovara, politički i emocionalno, vjerojatno je najsnažnija nacionalna manifestacija. Iz godine u godinu kontroverze su česte, od dvojbenih medijskih komentara do političkih ekscesa kakav se dogodio 2013. godine. Zbog simbola koji je Vukovar postao, nema dvojbe kako će i u budućnosti to biti mjesto gdje će biti usmjerena medijska pozornost u drugoj polovici studenoga, a nisu isključeni ni novi incidenti. Simbolika Vukovara vjerojatno je i najvažniji element političkog imaginarija koji Hrvatsku vidi kao zemlju proizašlu iz Domovinskoga rata. Tumačenje jednog imaginarija koji je nastao na konkretnome povijesnom događaju znatno je kvalitetnije pokuša li se taj događaj što bolje upoznati. - kazao je Vladimir Filipović u prikazu knjige „Obrana i pad Vukovara" Davora Marijana, autora koji svojim pisanjem olakšava to 'upoznavanje'..

Neki autori smatraju kako se, kroz prethodna desetljeća, mijenjala i uloga Vukovara - odnosno - položaj Grada Heroja, kako u društvu, tako i u raspravama o Domovinskom ratu.

- U prvoj fazi, od 1991. do 1998., dominirali su isticanje borbe pamćenja protiv zaborava, pamćenje grada kakav je bio prije progonstva i prisjećanje ratnih stradanja. U tom razdoblju isticala se nužnost povratka prognanog stanovništva u grad i vraćanja gradu europskog duha kakav ga je odlikovao prije rata. Drugo razdoblje, između 1998. i 2013., smatra se razdobljem borbe protiv relativizacije istine. Javne rasprave dominantno su se vodile oko pitanja važnosti utvrđivanja istine o Vukovarskoj bitci i Domovinskom ratu, razlikovanja žrtve i agresora te traženja pravde za žrtvu. Trećim razdobljem, od 2013., dominiraju napetosti u vezi s rutinizacijom sjećanja. Rutinizacija se odnosi na proces u kojem dominiraju polemike oko toga treba li jedan povijesni događaj činjenično rekonstruirati i prepustiti institucionalnom posredovanju ili se događaju treba pridati šira simbolična vrijednost, važna za oblikovanje ili održavanje predodžbe kolektiva o sebi. Za jedne je pritom važna demitologizacija i deemocionalizacija povijesnih događaja, dok drugi smatraju da su upravo povijesni događaji ti koji čine distinktivni karakter grupe te onda kad im se prilazi kroz prizmu žrtve nije moguće izbjeći emocionalnu uključenost. Pitanje na koje su stizali različiti odgovori bilo je; kolika je važnost vukovarske bitke u usporedbi s neki drugim društvenim zahtjevima, kao što je onaj promicanja prava nacionalnih manjina. - izdvojeno je iz rada Žanić-Kufrin Živić

Da malotko može isključiti emocije govoreći o Vukovaru, pokazao je i haaški tužitelj Douglas Stringer koji je sudjelovao u višegodišnjim suđenjima optuženih za zločine tijekom Domovinskog rata.

- Dovoljno je simbolike i samokritike u uvodnim riječima tužitelja Stringera: „Časni sude, ovo je posljednja uvodna riječ na sudu za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Posljednja, a trebala je biti prva. Prije tragedije Vukovara mi u običajnom pravu nismo imali pojam etničkoga čišćenja. On je utemeljen nakon tragedije jednoga razorenog, ubijenog grada." - istaknute su Stringerove riječi u radu Ivice Šole.

Očigledno, vukovarska je tragedija toliko specifična i golema da, ni oni koji su to trebali, nisu mogli skriti emocije i 'držati' se samo činjenica.

Vukovara će se danas svatko sjetiti na svoj način. Zbog svih onih za koje taj grad treba ponovno (o)živjeti sve ostale dane u godini, nadamo se kako će njegovi gosti koji se nađu u Koloni sjećanja, biti svjesni tko je uistinu bitan - trideset godina kasnije.