MADA odnosi između Srba i Hrvata ni dotad nisu bili idilični, 20. lipnja 1928. godine - kad je u Narodnoj skupštini Jugoslavije, "usred Beograda", srpski poslanik Puniša Račić izvršio atentat na hrvatskog zastupnika Stjepana Radića i drugove mu - došlo je do odlučne političke prekretnice. Nakon toga dana, pored hrvatskih pravaša i komunista, 'seljaci' su također zauzeli odlučniji stav u cilju emancipacije nesrpskih naroda u Jugoslaviji.

Neovisno o tome je li srpska dvorska kamarila sama organizirala atentat na hrvatske zastupnike, ili je tek iskoristila ga za svoje velikosrpske ciljeve, 6. siječnja (hrv. januara) 1929. kralj Aleksandar I. Karađorđević raspustio je parlament, zabranio rad svim političkim strankama i sindikatima kao i održavanje političkih skupova; Uveo je strogu cenzuru te pojačao policijski teror; Politički protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani. Proklamirana je ideologija "integralnog jugoslavenstva" i 3. listopada 1929. promijenjeno ime države Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevina Jugoslavija.

U tom ozračju, prema Zborniku Historijskog instituta Slavonije, "u periodu nešto više od dva mjeseca 1932. godine, gotovo sva sela na području kotara Slavonskog Broda bila su obuhvaćena seoskim organizacijama JRSD (Jugoslavenska radikalno-seljačka demokracija - kasnije preimenovana u JNS, Jugoslovenska nacionalna stranka).

Život u tim selima bio je ispunjen ne samo raznim protivrječnostima socijalno-ekonomskog karaktera već i nacionalnom netrpeljivošću, kao rezultatom neriješenog hr­vatskog pitanja. Gotovo svakodnevno, s raznih strana brod­skog kotara, stizale su u Kotarsko načelstvo u Slavonskom Brodu vijesti o manjim incidentima koji su obično kvalificirani kao "protudržavni akti" ili kao "rad protiv države". Ionako tešku političku situaciju, pojedini faktori, nastojali su zaoštriti. Niži funkcio­neri HSS-a "zadržali su svoj utjecaj na seosko stanovništvo. U danima kada se hrvatsko pitanje sve više zaoštravalo, jedan manji dio pristaša HSS-a, krajnje desničarski i separatistički orijentiran, na­stojao je u takvoj situaciji svojim djelovanjem na seosko stanovništvo još više zaoštriti postojeće stanje. Među ostalima, takvim su radom isticali se seoski župnici, Ferdo Gerstner iz Donjih Andrijevaca i Mihovil Praskić iz Podcrkavlja.

Na drugoj pak stra­ni nalazimo velikosrpski orijentirane seljake, članove četničkih udruže­nja, koji su se, iako u manjini, osjećali jaki, imajući iza sebe zaštitu vlasti. Prilikom raznih seoskih svetkovina, manji incidenti sve češće pretvarali su se u prave obračune, koji su završavali ubojstvima. Ubojstvo seljaka Pavla Birtića iz Starih Perkovaca najbolje ilustrira svu zatrovanost nacionalnih odnosa u selima brodskog kotara.

Zadnjeg dana prve dekade mjeseca juna 1933. godine ubijen je u Starim Perkovcima seljak Pavo Birtić. Šest dana kasnije, tj. 15. juna 1933. godine, o ovom događaju Savski žandarmerijski puk obavijestio je Kraljevsku bansku upravu Savske banovine. U izvještaju se, između ostalog, kaže: "Na 9. juna 1933. godine, seljak Rusić Petar iz Starih Perkovaca, sreza slavonskobrodskog, Savske banovine, ubio je istomjesnog seljaka Birtića Pavu. Ubojstvo je imalo političku pozadinu. Rusić je naime naseljenik i jedini pravoslavac u ovom selu. Kao pristalica J. R. S. D. bio je trn u oku seljacima, koji su se isto držali i radili po uputstvima župnika Gerstnera Ferde". Toga dana, kako se navodi u spomenutom dokumentu, "Birtić je napao Rusića sa pogrdama u kojima ni­je birao izraze, psovao mu obitelj, njega, vjeru i sve što je mogao. Da se odbrani od napada, a izgubivši moć vladanja nad sobom, Rusić je u afek­tu potegao pušku i ubio Birtića".

Na osnovu ovog izvještaja moglo bi se zaključiti kako je Rusić u samoodbrani ubio Birtića. Tako su ovaj slučaj nastojali prikazati organi vlasti u Slavonskom Brodu. Međutim, ovaj događaj je imao mnogo dublje uzroke.

Birtić je do 1929. godine bio agilni pristaša HSS-a, poslije uvođe­nja diktature on je i nadalje ostao jedan od onih pristaša HSS-a u selu koji su nastojali da njeni pristaše ostanu na okupu. Nakon osnivanja organizacije JRSD u Starim Perkovcima, Birtić se nije isticao u politič­kom životu sela, ali je i nadalje ostao čvrsto povezan sa svojim istomišljenicima iz HSS-a. Kao pristaša HSS-a Birtić je sa svojim najužim suradnicima Ilijom Grgićem, Ivanom Benićem, Adamom Kucjenićem, Blažom Klaićem i drugima bio politički protivnik Petra Rusića, člana seoske organizacije JRSD. Iako je Rusić bio gotovo osamljen, ipak se osjećao jak, zahvaljujući organima vlasti koji su ga štitili u sukobu s protivničkom, daleko brojnijom stranom.

Da bi se oslobodio svojih naj­uglednijih političkih protivnika, Rusić je odlučio da ih fizički likvidira. Tako je 9. juna došlo do ubistva Pavla Birtića. U interpelaciji dr Nikole Nikića, narodnog poslanika za kotar Slavonski Brod, dr Iva­na Lončarevića, poslanika kotara Sremska Mitrovica, dr Franje Grubera, poslanika za kotar Vukovar, i Stjepana Voljaveca povodom ubistva Pavla Birtića, koju su dostavili ministru unutrašnjih poslova, između ostalog se navodi i ovo: "Da svoju namjeru ubijanja političkih protivni­ka do kraja izvede, Rusić je, dok je još Pavao Birtić izdisao, počeo po selu tražiti i ostale političke prvake HSS, da ih pobije. Provalio je tako s naperenom puškom u dućan trgovca Ivana Benića, zatim u stan Bar­tola Bošnjakovića, Đure Kolara, koji mogu samo slučaju zahvaliti da nisu pobijeni, što se nisu u to vrijeme u kući nalazili. Saznavši Petar Rusić da se ovi seljački prvaci nalaze u polju, pošao je onamo, ali su se oni, pravovremeno obavješteni, na sigurno mjesto sklonili".

Nakon ubistva Birtića u selu je situacija postala više nego opa­sna. Pred kućom u kojoj se vršila obdukcija Birtićevog leša sakupio se veći broj seljaka. Tu su se našli i Birtićevi prijatelji: Ilija Grgić, Ivan Benić i drugi. Prema izvještaju Savskog žandarmerijskog puka Kraljev­skoj banskoj upravi Savske banovine od 19. juna 1933. godine, pred okup­ljenim seljacima, Ilija Grgić održao je kraći govor u kome je rekao: "Draga braćo Hrvati, jel vidite što rade vlasi krvoloci od nas Hrvata? Poznato vam je dobro da vlaški krvolok Račić pogubi našeg dragog Radi­ća i još četiri hrvatske duše, čime se još nisu zadovoljili. Treba braćo da budemo složni i da čistimo izrode i.t.d.".

Prilikom saslušanja u Kotarskom načelstvu u Slavonskom Brodu, uhapše­ni seljaci su nijekali da je bilo što od onoga što je navedeno kao govor Ilije Grgića istina. Sigurno je da seljaci nisu htjeli odati svoje drugo­ve. Međutim, iz nekih izjava može se naslutiti da je kraći govor Grgića ipak većim dijelom odgovarao navodima u izvještaju.

Dr. Josip Ruener, sudac Kotarskog suda u Slavonskom Brodu, u svojoj izjavi od 13. juna 1933. godine, koju je dao pred istražnim organima po­vodom ubista Pavla Birtića, između ostalog, rekao je: "Kad smo došli na lice mjesta, do kuće ubijenoga Birtića Pavla, bilo je ispred te kuće mnogo sakupljenih ljudi, od prilike, oko 25 do 30 ljudi i žena. Primjetio sam da su sva lica smrknuta. Iza toga pojavio se među prisutnima neki čovjek škiljav na jedno oko za kojega danas doznajem da je Klaić Ivan, kbr. 31 iz Perkovaca, a kojega do tada uopće nisam poznavao, te je počeo oštrim glasom da govori, kako je okrivljeni Rusić lopov i izda­jica, kako je on i njega i, čini mi se, njegove sinove već kanio ubiti... Nato se je pojavio neki žutokosi visoki čovjek, kojega također nisam poznavao, a za kojega danas čujem da se zove Grgić Ilija, koji je rekao: "Čast Vama gospodine sudče, mi Vama nećemo smetati da radite što morate, nego nam je samo žao ovoga poštenoga čovjeka Pave, što sad pred nama leži, jer ga je ubio jedan lopov i ništarija. Ne znate Vi da je on već i pobjegao, a ako nije, žandari će ga sigurno pustiti da pobjegne. Bit će i njemu isto kao i Puniši Račiću, koji je ubio Stjepana Radića i druge, a sa­da negdje lijepo živi...

Istina je, da je onaj žutokosi visoki čovjek (Grgić) nešto sa onom dvojicom žandarma, koji su bili prisutni debatirao, ali ja tome dabome nisam mogao polagati puno pažnje jer sam bio okupiran svojim poslom koji sam bio dužan obaviti najsavjesnije. Tek sam onako na momente čuo koju riječ, te sam čuo gdje je taj Grgić rekao žandarima: 'Eto mi pošteni Hrvati moramo dozvoliti, da nas ovakav lopov i izdajica ubi­ja. Ali ubio je ovoga staroga Pavu, a zašto ne dođe k meni, da mene ubije...".

I dr. Eduard Hrdlička, kotarski sanitetski referent, u svojoj izjavi pred istražnim organima, nijekao je da je čuo govoriti Grgića ono što mu je pripisano. Iz Grgićeva govora razabrao je, navodno, samo riječi 'Vlasi' i 'Stjepana Radića'. Sav tok govora nisam mogao zapam­titi, a niti točno pratiti iz razloga što sam ja  istovremeno diktirao perovođi u zapisnik liječnički nalaz".

Iz izjave dr. Ruchnera i dr. Hrdličke vidi se da se one ne podudaraju, iako su zajedno radili prilikom obdukcije. Sigurno je da ni jedan ni drugi nisu htjeli reći što su čuli, jer su znali kakve bi to posljedice imalo po Iliju Grgića.

Tadašnje naelektrizirane prilike u selu još više su se zaoštrile na­kon ubistva Birtića. Birtićevi najbliži prijatelji i politički istomišljeni­ci, Ilija Grgić i ostali, dali su oduška svome gnjevu i nagomilanoj mržnji prema svojim ugnjetačima, i u situaciji kao što je bila ova obratili se svojim suseljanima riječima punim ogorčenja, riječima u kojima se ma­nifestirala sva tragedija do maksimuma zaoštrenih nacionalnih odnosa između hrvatskog i srpskog življa.

Narod je u selu bio više nego ogorčen kada je uvidio da organi vlasti nisu poduzeli najenergičnije mjere protiv Rusića, već je, napro­tiv, 12. juna 1933. godine žandarmerija opkolila selo Perkovce. "Rano ujutro toga dana uhapšeni su Ilija Benić, Ilija Grgić (za kojega se navo­di da je po režim najopasniji seljak u selu), Adam Kucjenić i Andrija Orešković, a u njihovim kućama je izvršen pretres. Prilikom pretresa određene patrole su oduzele, kako kod ovih tako i kod ostalih seljaka, 17 pušaka, jednu kuburu, dva revolvera, nekoliko desetina lovačkih metaka i slično".(Sve prema Zborniku Historijskog instituta Slavonije, Slavica Hrečkovski i dr. 1972.)

Svoju nacionalnu osviještenost Ilija Grgić prkosno je demonstrirao na svojoj kući i štaglju na kojem je "još od 1930. godine pisalo: 'Zastava je znak slobode, Grgić Ilija vlasnik, pravito 1930. Hrvatska Hrvatima".

"Kod crkve u Starim Perkovcima, na numeru 46, ne moš proć kuću, a da ne vidiš Grgića kapiicu. Zidanu kapiicu i nad njom hrvacki grb, barjačić i kruna, maslinova i rastova grančica i još vako piše: 'Mudrom kralju hrvatskom šah je donio spas' i godina 1938." (Zvonimir Toldi, Posavska Hrvatska 17.2.1995.).

Prije pada Italije' 1943., sin Ilije Grgića, 18-godišnji Ilija Grgić, uz pomoć dr. Josipa Zmajića Zmaje, otišao je u partizane s ciljem nastavka one borbe koju je vodio i njegov otac. Otišao je 'u šumu' boriti se - s jedne strane protiv velikosrpskog hegemonizma, a s druge protiv Nijemaca i njihovih slugu ustaša. Otišao je boriti se za slobodu hrvatskog naroda od onih koji su ga porobljavali - ma kako se zvali.

Kao 'borca jurišne čete 25. brodske brigade', ratni put odveo ga je i do bitke za oslobođenje Beograda, gdje je bio ranjen, a potom i odlikovan za hrabrost.

Nakon 'priokreta' 1990. godine, antifašist i partizan, Ilija Grgić, kao i velika većina njegovih suboraca, suočio se s političkom klevetom kako nije pravi Hrvat. Suočio se s mogućom anatemom koju su zagovarali hrvatski sramotnici proustaške provenijencije. I zbog toga, sa 66 godina, zajedno sa suprugom, opet se javio kao dobrovoljac u obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. I, dakako, od neoustaštva.

Zbog poodmakle dobi, u zadnjem ratu za slobodu Hrvatske Grgić nije sudjelovao, ali jesu njegovi sinovi Ilija i Stanko.

Do svoje smrti, partizan Ilija Grgić hrvatstva i antifašizma odrekao se nije. Vidljivo je to iz činjenica da je Savezu antifašističkih boraca redovito plaćao članarinu, a nakon Drugog svjetskog rata drugovima nije dopustio brisanje hrvatskog grba s kuće, niti crtanje petokrake u njemu. Zbog toga, to znakovlje i danas stoji na obiteljskoj kući u Starim Perkovcima, kao dokaz da su članovi obitelji Grgić, od Ilije, preko Ilije do Ilije, bili i ostali - hrvatski antifašisti.

Jer antifašist je bio djed Ilija Grgić, kad se borio protiv velikosrpskog hegemonozima od 1918., antifašist je bio i otac Ilija Grgić, koji se borio protiv naci-fašizma podupiranog hrvatskim ustašstvom od 1941., antifašist je i sin Ilija Grgić, koji se borio protiv velikosprske agresije na Hrvatsku 1991. godine.

Ako je točno ono što piše u njezinu ustavu, Republika Hrvatska utemeljena je na antifašistima 'Grgićima', a ne na fašistima 'Čalušićima', ustašama i križarima koji su godinu dana nakon kapitulacije Njemačke u svibnju 1946., iz Bosne prebacili se... oko sela Stari Perkovci i Staro Topolje. (Križarska gerila u đakovištini 1945. - 1946., Zdenko Radelić, hrvatski institut za povijest,).

Aktualna hrvatska država ne počiva na pristašama 'Čalušića' koji su sljedili Musolonija, Hitlera i Pavelića, što znači onima koji slave 10. travanj, 'Dan nezavisne države Hrvatske'. Hrvatska počiva na pristašama 'Grgića' koji su sljedili Radića, Tita i Tuđmana, dakle onima koji slave 22.lipanj - Dan antifašističke borbe.

Franjo Tuđman i Ivica Račan