Bila je ledena subotnja noć toga 7. prosinca 1991. kada je u kuću u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci upalo petero pripadnika pričuvnog sastava MUP-a, jedinice kasnije poznate i kao Merčepovi eskadroni smrti. Detalji svirepog zločina što će potom uslijediti već su otprije poznati: glava obitelji Mihajlo Zec ubrzo će pasti pokošen rafalom, a svjedokinje ubojstva Marija i Aleksandra Zec skončat će u jami prepunoj smeća pokraj planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, piše Renata Rašović u Večernjem listu od srijede, 7. prosinca 2016.

No, ni brza reakcija policije, priznanje zločina, iskazi svjedoka pa ni podignuta optužnica nisu bili dovoljni za osudu, jer je Vrhovni sud zbog proceduralnih grešaka, mizernih formalno-pravnih propusta, od pravde učinio farsu.

Neki od ubojica ubrzo su napredovali u vojnoj karijeri, neki su izbjegli preko oceana, neki zaglavili iza rešetaka no ne zato što su pucali u potiljak 12-godišnjoj djevojčici, dotičući tako i samo dno ljudskosti.

Točno 25 godina kasnije, preživjeli članovi obitelji Zec još čekaju svoju katarzu, kao i hrvatsko društvo.

Danas će se rijetki pomoliti za dušu ovog djeteta, teško da će u školama itko zatražiti minutu tišine. Čini se da ćemo na spomen ove sumorne priče u nelagodi radije okrenuti glavu, zato što smo povjerovali da smo krivi - svi mi.

Vrhovni sud je zbog proceduralnih grešaka, mizernih formalno-pravnih propusta, od pravde učinio farsu. Potom, neki od ubojica ubrzo su napredovali u vojnoj karijeri.

Pravo na nametanje kolektivne krivnje za ubojstvo obitelji Zec posljednjih četvrt stoljeća preuzeli su mnogi, svaki put kada će kakvoj udruzi za građanska prava usfaliti publiciteta, kada će kakvom kazališnom režiseru ponestati inspiracije za provokaciju, kada će kakvom žurnalistu nedostajati verbalnog streljiva da pripuca po Hrvatskoj.

Evo i posljednjih dana u dnevnom se tisku moglo pročitati kako je "ubojstvo obitelji Zec dokaz da nismo uspjeli postati država” ne mareći pritom što takva teza ponovno ubija gotovo 7000 poginulih hrvatskih branitelja koji nikada nisu i nikada ne bi uperili oružje u Aleksandru Zec.

Kada Oliver Frljić tvrdi da je ubojstvo obitelji Zec najveća mrlja Domovinskog rata, tek je djelomično u pravu, ali njegov apel medijima da prestanu dijeliti djecu žrtve rata po nacionalnosti krajnje su licemjerje. Jer, krvave mrlje Domovinskog rata ostale su i iza beživotnih tijela Tomislava (3) i Darija Jurića (4) kada su – samo 20-ak dana prije zločina na Trešnjevci – pripadnici srpske paravojne jedinice do temelja spalili selo Kostrići na Banovini i pobili sve živo, pa i dvojicu dječaka. Zna li itko za braću Jurić? Znamo li kako su izgledala lica djece pobijene u Slavonskom Brodu, cijeli jedan razred?

Aleksandra Zec ponajmanje je kriva što samoprozvani vlasnici monopola na njezinu smrt, koji ne znaju ni gdje joj je grob, ne upiru prstom ondje gdje treba, u pojedince iz represivnog aparata koji su, u sprezi s tadašnjom politikom, opstruirali istragu i honorirali ubojice. U svojoj nakani da smrt djevojčice otrgnu od zaborava, iz posve pogrešnih pobuda, proglašavajući cijela poglavlja hrvatske povijesti sramotnima, postigli su upravo suprotno. Dok se nevini crvene, ni jedna iskrena suza neće poteći za Aleksandrom Zec.

Komentar komentara
Prvo. Autorica može za sebe kazati kako će "na spomen ove sumorne priče u nelagodi radije okrenuti glavu, zato što vjeruje da" je i sama kriva, ali ne može svoj osjećaj nametati svima i na taj način činiti ono za što optužuje druge: Hrvate proglašavati kolektivnim krivcima. Naime, svi čestiti ljudi znaju kako je zločin nad obitelji Zec počinila hrvatska država - zbog toga što je zločince oslobodila svake krivnje, a neke čak odlikovala i promovirala u zapovjednike Hrvatske vojske. Za one koji ne znaju i one koji će praviti se gluplji nego jesu, ponavljam, 'država' nisu ni zemlja ni narod, nego vlast.
Čestiti ljudi znaju kako ništa krivi nisu za ratni zločin kojeg je - kao država - počinila jedna politička klika tijekom zloporabe vjekovne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom.
Krivi jesu, i tako se osjećati trebaju, svi oni koji taj zločin relativiziraju argumentom: A što su oni nama činili. Jer, na taj način, brišu razliku između agresora i branitelja.
Krivi jesu, i tako se osjećati trebaju, svi oni koji podržavaju ili pravdaju hrvatsku državnu politiku koja je 1941. Srbe i druge nepoćudne ubijala sustavno, kao i onu politiku koja je 1991. to činila 'ekscesno' - ne procesuirajući ubojice.
Drugo. "Nametanje kolektivne krivnje za ubojstvo obitelji Zec, posljednjih četvrt stoljeća, preuzeli su mnogi, kad bi im ponestalo verbalnog streljiva kako bi pripucali po Hrvatskoj", tvrdi autorica koristeći se nacionalističkom retorikom koja je imala i ima za cilj (neo)ustaške zločine počinjene tijekom Drugog svjetsko i Domovinskog rata, podmetnuti hrvatskom narodu ili zemlji u cjelini.
Treće. "U tisku je moguće pročitati kako je 'ubojstvo obitelji Zec dokaz da nismo uspjeli postati država', a da pritom ne mare što takva teza ponovno ubija gotovo 7000 poginulih hrvatskih branitelja koji nikada nisu, i nikada ne bi, uperili oružje u Aleksandru Zec" eksemplarna je nacionalistička konfabulacija i podlo podmetanje. Naime, ubojice obitelji Zec i država koja je taj zločin preuzela kao svoj - jer ga nije procesuirala - s nevinim poginulim braniteljima imaju veze koliko i partizani s formiranjem Jasenovca.
Četvrto. "Kada Oliver Frljić tvrdi da je ubojstvo obitelji Zec najveća mrlja Domovinskog rata, tek djelomično je u pravu, ali njegov apel medijima da prestanu dijeliti djecu žrtve rata po nacionalnosti krajnje su licemjerje. Jer, krvave mrlje Domovinskog rata ostale su i iza beživotnih tijela Tomislava (3) i Darija Jurića (4) kada su – samo 20-ak dana prije zločina na Trešnjevci – pripadnici srpske paravojne jedinice do temelja spalili selo Kostrići na Banovini i pobili sve živo, pa i dvojicu dječaka", ustrajava autorica u podmetanju i izjednačavanju agresora s braniteljima na način da težinu 'našeg' zločina relativizira težinom zločina kojeg su počinili 'oni'. Naime, 'našu' sramotu zbog ubojstva Aleksandre Zec nije moguće oprati 'njihovom' sramotom jer su ubili 345 hrvatske djece i njih 108 učinili trajnim invalidima. (Jerko Zovak)