PREMA relevantnim jezičnim izvorima, riječ „država" znači 'upravna organizacija'. U hrvatskom slučaju to su sabor, vlada i pravosuđe. „Podržaviti" znači 'učiniti što državnim', odnosno 'nešto privatno pretvoriti u državno'. „Podruštvljavati", pak, znači 'nešto pojedinačno pretvarati u zajedničko', odnosno 'privatno pretvarati u društveno'. Dakle, 'socijalizirati'.

U skladu s tom jezičnom premisom, moguće je definirati: Koliko individualnih i/ili grupnih zločina društvena zajednica podržavi, odnosno, socijalizira, toliko je njezina država zločinačka tvorevina i obrnuto. U onoj mjeri u kojoj društvena zajednica zločine sankcionira, u toj mjeri joj je država pravna.

Samo oni ljudi, koji otvoreno ili prešutno socijaliziraju zločin, mogu poroditi zločinačku državu, a samo zločinačka država mogla je podle ubojice nevinog djeteta (ili žene kao u slučaju Norac) promovirati u 'narodne heroje' i društvenu elitu.

I pravedna, dakako, jer pravo proizlazi iz pravde, a ne obrnuto.

„Slučaj Zec je slučaj mučkog ubojstva zagrebačkog mesara i kamatara, po nacionalnosti Srbina… Ovdje se radi o pojedinačnom i groznom činu, ali ne o modelu ponašanja u Hrvatskoj… Hrvatska s tim činom nema ništa…", nizao je hrvatski predsjednik, Zoran Milanović, recentne lažne argumente koji, ustvari, govore o njegovu osobnom prostituirajućem karakteru razvučenom od relativiziranja do negiranja podržavljenih zločina počinjenih od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i/ili Bosni i Hercegovini.

Ako hrvatska država „s time nema ništa" zbog čega je onda preživjelim članovima obitelji Zec iz državnog proračuna isplatila milijun kuna? Ako i to ubojstvo nije zrcalo karaktera vlasti u Hrvatskoj tijekom njezine tranzicije iz socijalističke federalne u demokratsku nezavisnu, zbog čega je baš Aleksandra postala sinonim nepravne države, a ne neko drugo srpsko dijete ubijeno tijekom rata izvan borbenih operacija? A bilo ih je, nije da ih nije bilo.

Pa zbog toga što je upravo taj zločin javno 'podržavljen'. Jer država, ne samo da zločince namjerno nije željela sankcionirati, nego ih je vojno promicala i odgovorne im funkcije dijelila te ih, u konačnici, odlikovala, a kad su presuđeni za druge zločine, bili su pomilovani, odnosno, od države zaštićeni.

Velikohrvatski mokri snovi najokorjelijih hrvatskih nacionalista politički su pošteniji u odnosu na retoričke brabonjke polit-profitera Zorana Milanovića, koje taj opasni egocentrik prosipa na putu svoje falsifikat karijere, držeći kako ga to vodi u drugi mandat. Pošteniji, zbog toga što nacionalisti vlast žele osvojiti na krilima romantiziranog neofašizma, a Milanović je to učinio na potki antifašističke političke agende.

Budući da rijetki u prvi plan ističu supstancu zločina počinjenog u Zagrebu 7. prosinca 1991. godine – tijekom kojeg su uniformirani pripadnici hrvatske Specijalne policije: Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živanović, nekažnjeno, mučki ubili supružnike Mihajla i Mariju Zec te njihovu 12 godišnju kćerku Aleksandru – nužno je govorenjem i pisanjem, toponimima, predstavama i drugim simboličnim gestama, stalno podsjećati kako je, u ovom slučaju, po društvo i zajednicu, priroda zločina nemjerljivo opasnija od samog kriminalnog čina.

Naime obitelj Zec, ustvari, nisu ubili Siniša Rimac i drugi, nego je to učinila hrvatska država (vlast) jer je „pojedinačan grozni čin" podržavila, odnosno, socijalizirala odbivši ga procesuirati. Dapače, pretvaranjem ubojica u hrvatsku društvenu elitu, tadašnja država je domaćoj i svjetskoj javnosti poručila što sve za nju mogu biti 'hrvatske vrijednosti'.

A da podržavljena ubojstva i pljačka društvene imovine nisu bili eksces, nego jedan od temelja na kojima su hrvatske države (vlade) osvajale vlast, između ostalih, svjedoče Ivo Sanader, koji je postao premijer tek nakon urlanja na splitskoj Rivi: „Svi smo mi Mirko Norac" i Andrej Plenković koji autokratski vlada (i) zbog toga što legitimnim drži klicanje 'za dom spremni!'. „U određenim prigodama".

Očito svjestan te činjenice, lukavi Zoran Milanović ide njihovim stopama: s jedne strane hvali se kako mu je „deda bio ustaša", a s druge strane denuncira Plenkovićevu majku da je bila „vojna lekarka". Kako bi očekivane nacionalističke birače uvjerio da je (i) njihov, on ne preže ratne zločince i kriminalce odlikovati, a Bošnjake besramno vrijeđati, čak i relativiziranjem genocida u Srebrenici.

Dakle, epilog ubojstva obitelji Zec nema tek status nesankcioniranog grupnog zločina iz koristoljublja, zbog propusta nekog nesavjesnog pravosudnog činovnika, kako to tvrdi Zoran Milanović lažući da se „radi o pojedinačnom i groznom činu". Ta su nesankcionirana ubojstva postala simbol podržavljenog zločina koji je bio u funkciji (i) zastrašivanja ostalih pripadnika srpske nacionalnosti. Najmanje, država im je dala na znanje kako nemaju isti status kao Hrvati, niti onda kada ih netko ubije iz koristoljublja.

Ili netko misli kako bi sve okončalo na isti način da je obitelj Zec bila hrvatske nacionalnosti? Mada, kad bi isto postupila, hrvatska država ne bi bila ništa manje zla.

Drugi zločini počinjeni tijekom rata - bili oni ratni ili ne - za koje ne postoji dokaz da ih je sponzorirala hrvatska država, nemaju status koji ima ubojstvo obitelji Zec. Nemaju status državnog zločina.

Unatoč činjenici da je ubojstvo tih ljudi apsolutno neprihvatljiv čin, neki i njega žele socijalizirati, dakle učiniti društveno tolerantnim krijući se iza sramotnih stavova: „Bio je rat... A što su oni (Srbi) činili nama… Nitko ne zna imena 402 ubijene hrvatske djece…" i tako dalje i tome slično.

Samo takvi ljudi, koji otvoreno ili prešutno socijaliziraju od države toleriran zločin, mogu poroditi zločinačku državu, a samo zločinačka država mogla je podle ubojice nevinog djeteta (ili žene kao u slučaju Norac) promovirati u 'narodne heroje' i društvenu elitu.

Ustvari, oni pripadnici sekularne i vjerske zajednice koji otvoreno ili prešutno, tijekom homilija, izbora ili javnih polemika, opravdavaju, relativiziraju, podržavaju ili tek toleriraju zločine nomenklatura, odgovorni su za sva podržavljena ubojstava i pljačke. Oni, a ne Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Tomislav Merčep, Siniša Rimac ili netko peti. I oni, a ne samo država jer, u konačnici, „vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu", stoji u hrvatskom Ustavu.

Karakter zajednice zrcali karakter države. U onoj mjeri u kojoj je zajednica asocijalna, u toj mjeri je država zla, i obratno. Naime, pošteno društvo ne rađa zločinačku državu (vlast).