„U teškim danima prve polovine 1941., u šumi Brezovica pokraj Siska, pod vodstvom Vlade Janića Cape, 22. lipnja osnovan je prvi sisački partizanski odred koji je imao 77 boraca. Možemo biti ponosni na činjenicu da je to bila prva antifašistička postrojba u Europi.

Partizanska zlodjela činjena tijekom rata i nakon kapitulacije (i) NDH, imaju toliko veze sa povijesnim civilizacijskim svrstavanjem ljudi i država - tijekom vremena u kojem se stvarao aktualni svjetski poredak - koliko i višestruko veća zlodjela koje su tijekom Drugog svjetskog rata počinili Rusi, Amerikanci, Englezi i drugi saveznici (i) hrvatskih antifašista.  

Voljom okupatora Kraljevine Italije i Trećeg Reicha, u travnju je osnovana NDH na čelu s Antom Pavelićem i ustašama. Rapalskim ugovorom dio Dalmacije (grad Zadar, neki otoci) i Istra pripao je Kraljevini Italiji. Rimskim ugovorom koje su potpisali Pavelić i Musolini, Italiji je pripojen velik dio Dalmacije s otocima, dio Gorskog Kotara. Mađarska, kao saveznica Italije i Njemačke, dobila je Međimurje. 

Slijedio je težak i krvav četverogodišnji rat iz kojeg su partizani izašli kao pobjednici i stvorili dobru pregovaračku poziciju, unatoč zahtjevima britanske vlade da kralj Petar II. i Draža Mihajlović  budu u sastavu vlade nove Jugoslavije. Pritom, treba napomenuti kako je Draža Mihajlović bio vrhovni četnički zapovjednik, koji se zalagao za projekt Velike Srbije sa zapadnom granicom Virovitica, Karlovac, Karlobag. Ne treba imati puno mašte da zamislimo što bi ostalo od Hrvatske da se nije našla među zemljama pobjednicama u II. svjetskom ratu.

Zahvaljujući partizanskoj pobjedi i Titovoj osobnoj političkoj mudrosti, u sastav Hrvatske vraćeni su: Dalmacija, otoci, Istra, Rijeka i Međimurje. Naravno da u tome ne bi uspjeli bez masovnog i dobro organiziranog partizanskog otpora."

Tako glasi priopćenje za medije povodom dana antifašističke borbe 2022. godine koje je, boldiranim slovima, potpisala predsjednica Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Slavonskog Broda (UABA) i bivša drugarica autora ovog priloga, Zvjezdana Grčević Ćurković.

Ispričavam se čitateljima zbog cjelovitog citiranja ovog stupidnog priopćenja. Međutim, bez toga, teže bih predočio o koliko velikim oportunistima je riječ. Koliko su idejno-politički i svojom snagom majušni ovi pretendenti na zastupanje najkolosalnijeg civilizacijskog dostignuća (i) na ovim prostorima - antifašizma.

Da je netko od članova brodskog UABA ovo priopćenje 1955. godine pročitao desetogodišnjim Titovim pionirima na Šar-planini, tamošnji (i) polupismeni seoski sekretar Partije bi slučaj stavio na dnevni red prvog narednog sastanka vodstva zajednice kako bi kritizirao nemaštovite i neangažirane članove „avangarde radničke klase i poštene inteligencije", kako se tada tepalo jedinoj političkoj stranci u zemlji.  

Naime, da je Tito, od 22. lipnja 1941. do 15. svibnja 1945., imao takve antifašiste kakvi su čelnici ovih koji se danas antifašistima zovu, Hrvatskom bi još uvijek vladala dinastija Karađorđević, a ne HDZ. Dakako, od dinastije Karađorđević na vlasti bi gori bili oni koji, moguće, propituju - a u čemu je razlika? 

Umjesto da otvaraju pitanja o aktualnim problemima u hrvatskom društvu koji se odnose na toleriranje ostataka besramne neofašističke prakse u Državi i Slavonskom Brodu, oni pjevuše pionirske pjesmice iz 60-ih godina prošlog stoljeća. 

Umjesto da stalno podsjećaju na stare i nove svinjarije koje protiv istine o antifašističkoj borbi čine hrvatska država i njezini štićenici za posebne namjene - s ciljem stvaranja uvjerenja u javnosti, a naročito kod mladih, kako je Republika Hrvatska (RH) sljednica zločinačke Nezavisne države Hrvatske (NDH), a ne samoupravne Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) - oni 'iz mišje rupe' piskutaju o nedvojbenim povijesnim činjenicama koje, same po sebi, apsolutno ništa ne znače u borbi protiv relativizacije i/ili revitalizacije aveti prošlosti. 

Umjesto da prednjače u borbi protiv onih snaga koje sramote hrvatsku državu i sve njezine patriote, hrvatski su Antifašisti svoje zadaće prepustili, uglavnom, skromnim kapacitetima Srpskog narodnog vijeća i ponekog novinara.   

Zbog čega, na primjer, Antifašisti ne problematiziraju činjenicu da, u sekularnoj državi, uz vjerske blagdane, i povodom državnih praznika - kakav je Dan antifašističke borbe - zvaničnici prvo polažu vijence ispod najvećeg križa u slavonskobrodskom gradskom groblju, a potom na spomenik braniteljima iz Domovinskog rata. Dakle, prvo polože vijenac ispred zaštitnog znaka 'Crkve u Hrvata', mada hrvatsku državu koju baštinimo nisu stvarali križari nego hrvatski patrioti. 

Zbog čega, na primjer, Antifašisti ne problematiziraju činjenicu da službena delegacija Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koju je osnovao partizanski general Franjo Tuđman, svake godine na slavonskobrodskom groblju, nakon polaganja vijenca ispod zaštitnog znaka koji nema nikakve službene niti simbolične veze s antifašizmom, demonstrativno odbija sudjelovati u nastavku protokola kako ne bi odali poštu i položili vijenac na jedno od rijetkih nerazrušenih antifašističkih spomen obilježja „Borcima iz Narodno oslobodilačke borbe 1941. - 1945. godine". Kako ne bi učinili ono zbog čega su, navodno, došli na komemoraciju. 

Zbog čega, na primjer, Antifašisti ne problematiziraju činjenicu da velik broj hrvatskih (i) parlamentarnih političkih stranaka, na čelu sa „stožernom", kao vrag od tamjana, bježe od eksplicitnog izjašnjavanja o svom civilizacijskom svrstavanju na stranu antifašista (partizana) ili fašista (ustaša) u vremenu od 22. lipnja 1941. do 15. svibnja 1945. godine - unatoč ustavnoj nominalnoj odrednici o svrstavanju Države. 

Dakako, nisu svi ustaše bili fašisti, niti su svi partizani bili komunisti, ali su svi ustaše služili genocidnoj fašističkoj politici NDH, a svi partizani se borili protiv te i takve države. Dakle, nema govora o načelnom izjednačavanju totalitarizama, nego o opredjeljenju za fašizam ili antifašizam. Naime, nije moguće četverogodišnju partizansku borbu protiv fašizma zasjeniti njihovim revanšističkim i drugim zlodjelima počinjenim nakon rata. 

Partizanska zlodjela činjena tijekom rata i nakon kapitulacije NDH, imaju toliko veze s povijesnim civilizacijskim svrstavanjem ljudi i država - za vrijeme stvaranja aktualnog svjetskog poretka - koliko i višestruko veća zlodjela koje su tijekom Drugog svjetskog rata počinili Rusi, Amerikanci, Englezi i drugi saveznici (i) hrvatskih antifašista. 

Ako ne znate propitivati, poticati i voditi, nemojte se baviti tako časnom, a u Hrvatskoj izrazito nepopularnom zadaćom. Ako se, pak, bojite - što nije sramota - ne predstavljajte se lažno, jer pravi antifašisti se ničega bojali nisu.