Franjo Tuđman od samih početaka sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1945. s činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POV).
DANAS se obilježava državni praznik pod nazivom "Dan antifašističke borbe" kao sjećanje na 22. lipnja 1941. i obljetnicu osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda i prve antifašističke borbene jedinice u ovom dijelu Europe.
Prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman (1922.-1999.) zbog svog je sudjelovanja u antifašističkom partizanskom pokretu imao jasne stavove o ulozi antifašista, ali i nacista, fašista, ustaša i četnika tijekom Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije. Franjo Tuđman bio je i doktor povijesnih znanosti pa je stoga promatrao događanja u Drugom svjetskom ratu i iz znanstvene perspektive, a ne samo iz ugla aktivnog sudionika.
U lipnju 1989. godine Franjo Tuđman izabran je za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) s kojom je na prvim višestranačkim izborima (22. travnja 1990.) izborio pobjedu te je 30. svibnja 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske.
Dr. Franjo Tuđman dao je intervju Omladinskom radiju 1. svibnja 1990. godine. Novinar je postavio sljedeće pitanje: "Koja je Vaša prosudba, kao povjesničara, u cjelini o Narodnooslobodilačkoj borbi? Dakle četiri pet godina NOB-a. Postavlja se pitanje 1943., dakle sa vrlo važnim bitkama za daljnji razvoj". U svom odgovoru, dr. Tuđman je rekao:
"U Narodnooslobodilačkoj borbi ili ratu uopće nije bilo pitanje vojnih bitaka. I ono što ste vi učili u školama o sedam ofenziva itd. to je jedno šematiziranje koje je gotovo nebitno za čitavu tu pobjedu titovskog partizanskog pokreta i narodnooslobodilačkog pokreta. Tu je bitan bio, zapravo, pokušaj rješavanja međunacionalnih suprotnosti u Jugoslaviji na temeljima marksističkog opredjeljenja o priznanju prava svim narodima Jugoslavije na samoodređenje do otcjepljenja. Prema tome pokušaj Tita da te međunacionalne suprotnosti pa i pitanje hrvatske suverenosti riješi na tom komunističkom konceptu. I Tito je uspio s tim Narodnooslobodilačkim pokretom to da okupi u redove Narodnooslobodilačkog pokreta znatan dio nesrpskih naroda.
Veći dio hrvatskog, slovenskog, makedonskog, crnogorskog, nego li srpskog naroda. Poznata je ona, da ne idemo sada u šira razjašnjenja, poznata je ona Churchilova tvrdnja, Engleska je imala u Jugoslaviji svoje vojne predstavnike i u partizanskom pokretu, kod svih partizanskih štabova, od korpusa na više, pa i divizija, a i kod četničkog. Engleski su izvještaji bili da četnici drže Srbiju, a Titovi partizani da drže Hrvatsku prije svega, a onda i druge. A zašto je znatni dio hrvatskoga naroda (da ne idemo šire) išao u partizanski pokret? Ne zbog komunizma, jer se Titu javno zaklinjao da se oni ne bore za promjenu društvenih poredaka, i zaklinjao se da ne teži komunističkom sustavu, nego da želi stvoriti novu Jugoslaviju kao bratsku zajednicu ravnopravnih narod.
I prema tome u odlukama AVNOJ-a, u odlukama ZAVNOH-a bilo je stvaranje federalne države Hrvatske i drugih, razumije se, republika, ali sa pravom naroda na samoodređenje. I u tom smislu je u Narodnooslobodilačkom pokretu, da se vratim na Vaše pitanje, bilo bitno hoće li taj Titov partizanski Narodnooslobodilački pokret imati političkog utjecaja u hrvatskom narodu i svim drugim narodima. I nisu bile toliko važne vojne operacije koliko prisutnost partizanskih snaga kao nosilaca te političke ideje. Razumije se da time ne poričem važnost priloga oružane borbe protiv fašističkih sila Njemačke, Italije i, kako se to nazivalo, njihovih kvislinga.
Tako da se hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu našao u jednoj veoma povijesno zanimljivoj situaciji. On je dočekao slom bivše Jugoslavije kao nestanak nečega što je smatrao tamnicom naroda. Jedan dio je, osobito u prvo vrijeme, prihvatio NDH kao stvaranje svoje države. Ali se ubrzo razuvjeravao u to da to nije rješenje hrvatskog pitanja jer je ta NDH prodala i morala prepustiti, "prodala" pod navodnicima, zapravo je Pavelić morao prepustiti Dalmaciju svojim saveznicima Italiji, a u okviru Hitlerovog novog europskog poretka bio je i prisiljen da primijeni profašističke metode. Jednim dijelom su i bili skloni, neki iz redova ustaškog pokreta, da primjene profašističke metode.
Prema tome ta je NDH, sve u svemu odlazila u propast s Osovinskim silama. Zato je drugi dio naroda tražio rješenje opet svog nacionalnog pitanja u okviru partizanskog pokreta. I to je ono što je taj je partizanski pokret na tlu Hrvatske činio na svoj način, kako se jednom i Tito i drugi izrazili, bastionom Narodnooslobodilačkog pokreta i revolucije. Molim, 1944. prije oslobađanja Srbije i zapadnih krajeva u Hrvatskoj je bilo pet hrvatskih partizanskih korpusa NOB-u pod Glavnim štabom Hrvatske, od devet ukupno u Jugoslaviji. To govori da je zaista taj partizanski pokret u Hrvatskoj bio temelj na kojem se mogla graditi ta Federativna Jugoslavija kao ona koja je trebala biti zajednica ravnopravnih naroda. Nažalost, u poratnom razvitku to se nije obistinilo onako kako je bilo zapisano u odlukama".
"Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije — naravno mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti. Tu povijesnu ulogu, u ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela o pravu svakoga pa i hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja.
Uspostavom Federalne Države Hrvatske u antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora.", stoji u objavi na službenoj stranici (tudmjan.hr) o prvom hrvatskom predsjedniku.
Donosimo i izvod iz predavanja održanog na Sveučilištu Yale (SAD) 22. rujna 1990. godine na kojem je dr. Franjo Tuđman kazao:
"Srpska hegemonija nad hrvatskim i drugim nesrpskim narodima bila je glavnim uzrokom sloma Kraljevine Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. U povijesti gotovo nema sličnog primjera ubojstva vođe hrvatskoga naroda (Stjepana Radića i drugih) u beogradskom parlamentu (1928.) nakon kojega je bila zavedena i vojno-monarhistička diktatura. Od tada pa do danas pretežiti dio srpske političke misli zamišlja jugoslavensku državu samo kao proširenu – veliku Srbiju.
Tito je u Drugom svjetskom ratu uspio obnoviti Jugoslaviju, porazivši u okviru antifašističkog rata i hrvatski ustaški separatizam i srpski četnički hegemonizam. S federalističkim programom ravnopravnosti naroda i njihova prava na samoodređenje do odcjepljenja.
Od Titova silaska s povijesne pozornice srpska politika ustaje protiv ustavnoga federalizma pokušavajući čak podržati (komunistički) jednostranački sustav radi nametanja centralističko-hegemonističkog poretka". stoji također na stranici tudjman.hr.
Dr. Tuđman je i poslije 1990. u više prigoda javno govorio o hrvatskim antifašistima, što svjedoči i priloženi videozapis.
"Hrvatska ima čvrste razloge da sudjeluje kao punopravan sudionik u pobjedi na fašizmom. Usprkos nepobitnim povijesnim činjenicama mi još uvijek moramo svijetu dokazivati da je antifašistički pokret sa svojom partizanskom vojskom i političkim predstavništvom u Hrvatskoj bio jači nego li u bilo kojoj drugoj zemlji bivše Jugoslavije pa i Europe. Hrvatskom antifašističkom pokretu pripadaju zasluge da je u sastav Hrvatske uključena Istra i vraćena domovini Rijeka, Zadar, otoci i od Italije okupirani dijelovi Dalmacije", navodi dr. Tuđman u jednom od svojih govora u Hrvatskom saboru devedesetih godina prošlog stoljeća.
Srbijanskom časopisu "Vreme" dr. Franjo Tuđman dao je intervju 19. travnja 1993. godine. Novinar je postavio sljedeće pitanje: "Kako reagirate na inicijative da se u Zagrebu ukine Trg žrtava fašizma, da se ulici da ime Mila Budaka, koji je možda bio književnik, ali koji je u povijest ušao kao rasist? Dr. Tuđman je u svom odgovoru kazao sljedeće:
"Prije svega, samostalnu Hrvatsku mogli smo stvoriti samo pomirenjem Hrvata. Nisu sve ustaše u NDH-a bili fašisti, nisu svi počinili zločine, kao, i sa srpskog stanovišta, nisu svi četnici bili fašisti i počinioci zločina. Povijesne su okolnosti te koje su dovele do podjele hrvatskog naroda na partizane i domobrane i ustaše, a na drugoj strani, srpskog naroda na partizane i četnike. I jedni i drugi imali su i svojih pozitivnih ideja, ne samo zločine. Mi smo u Hrvatskoj pošli putem pomirenja na demokratskim osnovama. U tome smo, u cjelini, uspjeli.
S jednim demokratskim programom uspjeli smo svesti ekstremističke struje na margine. Kad se očekivalo da će HSP i ti koji se pozivaju na NDH i ustaške simbole dobiti 15 do 20 posto, oni su dobili 5 do 6 posto glasova. Hrvatski preobražaj poslije izlaska iz jugoslavenskog socijalizma zaista je na demokratskim osnovama. Ne samo da sam osobno protiv toga da se Budaku da ta ulica, već kad je pitanje došlo do mene izričito sam rekao da se to obustavi. U Saboru sam izjavio da se demokratska Hrvatska ne može graditi na simbolima Drugog svjetskog rata i fašizma".
Časopis "Vojna povijest", kojem je izdavač Večernji list, objavio u svibnju 2016. godine opsežan
članak u kojem je autor, vojni povjesničar
Tomislav Aralica, detaljno prikazao djelovanje Franje Tuđmana, kao partizana, u okviru hrvatskog antifašističkog pokreta. Članak je moguće u cijelosti pročitati
OVDJE.
Izvod iz životopisa Franje Tuđmana (1922.-1999.)
Rođen je 14. svibnja 1922. u zagorskom mjestu Veliko Trgovišće od oca Stjepana i majke Justine. Otac mu je bio istaknut član Hrvatske seljačke stranke i jedan od glavnih pokretača otpora u Hrvatskom Zagorju, te član ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Imao je još dvojicu braće, Ivicu i Stjepana. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta 1943. godine, a oca i pomajku Olgu u proljeće 1946. likvidirala je tajna jugoslavenska policija OZNA zbog kritika upućenih novoj komunističkoj vlasti.
Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu, a srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je sudjelovao u nacionalnom demokratskom pokretu zbog čega je 1940. godine dva puta bio uhićen.
Od samih početaka sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1945. s činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POV). Kasnije radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu.
Franjo Tuđman kao pripadnik hrvatskog antifašističkog pokreta. Foto: tudjman.hr
U Beogradu je završio studij na Višoj vojnoj akademiji, diplomiravši na temu „Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu“. Počinje se baviti znanstveno-istraživačkim radom te objavljuje znanstvene radove iz područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Godine 1957. izlazi mu knjiga Rat protiv rata, povijesne i vojnoteorijske tematike.
Godine 1945. vjenčao se Ankicom Žumbar, s kojom je imao troje djece, Miroslava, Stjepana i Nevenku.
Po povratku u Zagreb započinje razdoblje znanstveno-istraživačkog i književnog rada. Godine 1961. osniva Institut za historiju radničkog pokreta i postaje njegovim direktorom. Od 1963. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Uzroci krize monarhofašističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“ obranio je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.
U tom razdoblju sudjeluje na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, a djeluje i kao urednik ili član uredništva znanstvenih časopisa i enciklopedijskih izdanja.
Zbog svojih stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s komunističkim vlastima, koje ga optužuju zbog nemarksističnosti i nacionalizma u istraživačkim radovima. To se prije svega odnosi na viđenje da svaki narod ima pravo na vlastitu oružanu silu, protivljenje nametanju kompleksa NDH-a hrvatskom narodu te ukazivanje na preuveličavanje broja jasenovačkih žrtava. Bio je i potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Politički progon kulminirao je kada je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta te smijenjen s mjesta direktora Instituta i prisilno umirovljen.
Govor Franje Tuđmana u Institutu za radnički pokret. Foto: tudjman.hr
Nakon isključenja iz službenih institucija započinje razdoblje vrlo intenzivnog znanstvenog djelovanja usmjerenog pitanjima hrvatske povijesti i zbilje, koje je služilo kao priprema za kasnije političko djelovanje. Postaje član Društva hrvatskih književnika, član Upravnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije za hrvatsku povijest. Nakon sloma Hrvatskog proljeća uhićen je u siječnju 1972. godine i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogog zatvora i zabranu javnog nastupanja u trajanju od dvije godine. Kazna mu je 1973. smanjena na devet mjeseci na intervenciju
Miroslava Krleže.
Zbog intervjua kojeg je dao švedskoj televiziji, zapadnonjemačkoj televiziji ARD i jednoj francuskoj radio postaji, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, opet je uslijedio sudski progon. Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu podiglo je 1980. godine protiv njega optužnicu, a 1981. je uhićen i osuđen „zbog neprijateljske propagande“ na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Kaznu je služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanog zdravstvenog stanja je privremeno pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenog stanja.
Cjelokupnu biografiju dr. Franje Tuđmana moguće je pročitati na službenoj stranici
tudjman.hr.
