OBA moja djeda bili su 'Mačekovci'. Najstariji stric, po kojem sam dobio ime, bio je 'hrvatski vojnik'. Za razliku od njegove dvojice mlađe braće koji su, nakon hodanja u 'četveroredu', iz Bleiburga, via Zidani Most, u Grude sprovedeni '45. Jerko se živ vratio nije. Dakle, za hrvatske nacionaliste, moje podrijetlo (hrv. porijeklo) jest besprijekorno.

Osobno, bez čekanja poziva 'vrhovnika', početkom ožujka '91., s lovačkom puškom u ruci, stao sam u mali stroj dobrovoljaca koji su od velikosrpskog ekspanzionizma odlučili braniti 'vitalne objekte' Andrijevaca Donjih. Potom, kao običan vojnik, predvodeći 40 suboraca, u svojstvu zapovjednika Pratećeg voda 3. bojne 108. br. ZNG (uskoro opremljeni sa dva MB 60 mm; dva Mitraljeza M-53; jednim PAT 20/1 M75; jednim BsT 82 mm M60 te osobnim naoružanjem) otišao sam na prvu crtu novogradiškog bojišta. Nakon 180 dana provedenih u 'Zapadnoj Slavoniji' te isto toliko u 'Zoni B' (što je bio eufemizam za Bosansku Posavinu) poslije Oluje, iz iste brigade časno sam demobiliziran, odlikovan, a 15 godina kasnije i umirovljen kao pukovnik Hrvatske vojske (HV). Dakle, za hrvatske nacionaliste (i) ja sam „domoljubna svetinja".

Hrvatska vojska nije ni HOS, kojeg je HSP formirao s ciljem ustašizacije države i vojske vjerujući kako će na taj način HDZ lakše potisnuti u drugi plan, niti je to Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koje je Franjo Tuđman, primarno, formirao radi operacionalizacije njegove secesionističke politike u BiH.

Hrvat sam slučajno, a patriot namjerno  

Kao takav: Hrvat i dragovoljac Domovinskog rata 1991. – 1995., protivim se aktualnoj karakterizaciji ustaša i domobrana „Hrvatskom vojskom" jer i partizani su „hrvatska vojska" bili. Dapače, kao antifašisti, tijekom Drugog svjetskog rata, boreći se protiv okupatora te njihovih kolaboranata, ustaša i četnika, spasili su međunarodni obraz hrvatskog naroda, zbog čega se (i) aktualna Republika Hrvatska pobjedničkom može zvati.

Recentna Odluka saborskog Odbora za ratne veterane - da podrži uređenje groblja poginulih ustaša i domobrana u Zagrebu kao spomen obilježje „Hrvatske vojske", ponajveća je dosad demonstrirana kockica u mozaiku politika koje propovijedaju kako je „NDH bila vjekovna težnja hrvatskog naroda", a aktualna Republika Hrvatska njezino oživotvorenje. Tri milijuna kuna osigurana u državnom proračunu za te namjene, pak, govori kako je u planu ozbiljan 'zločinački poduhvat'.

Dakako, svaki čovjek nakon smrti zaslužuje svoj mir, a njegova obitelj pravo na dostojno obilježavanje groba. Međutim, to individualno temeljno ljudsko pravo nema apsolutno nikakve veze s institucionaliziranjem zločina što će, ustvari, Država učiniti izgradnjom službenog spomen obilježja zločinačkom sustavu i vojskama koje su mu služile.

Deklarirano nejedinstvo poštenije je od licemjernog jedinstva 

Pozivanje pritom na „jedinstvo hrvatskog naroda kakvo je izraženo 1991. godine tijekom Domovinskog rata" najobičnija je politikantska floskula za dnevno političke potrebe, jer niti jedan narod nikad jedinstven nije bio, niti će ikad biti – pa ni hrvatski.

Unatoč činjenici da je, tijekom Drugog svjetskog rata, bezmalo cio hrvatski narod bio spreman ginuti za slobodu od velikosrpskog hegemonizma te njemačkog i talijanskog imperijalizma – nije bio jedinstven. Dok su partizani, predvođeni komunistima i uz pomoć saveznika (Rusa, Engleza i Amerikanaca) borili se protiv četverostrukog terora - ustaše i četnici, uz pomoć saveznika (Nijemaca i Talijana) ratovali su tek protiv partizana, a ponekad i međusobno.

Uglavnom, partizani su se borili za samostalnu Hrvatsku u okviru federalne Jugoslavije, a ustaše gradile (i) genocidnu 'nezavisnu' državu pod patronatom Trećeg Reicha. Sve ostalo je povijest u kojoj je notorno da su, tijekom rata, partizani bili dobri momci (hrv. good guys), a ustaše zli (hrv. bad guys). I, to nije političko nego civilizacijsko pitanje o kojem se u civiliziranom svijetu ne raspravlja. Kasnija komunistička zlodjela, dakako, ne mogu niti okrznuti tu činjenicu.

Zbog toga, više partizanskih grobova na jednom mjestu, odnosno njihove skupne grobnice, treba obilježavati kao Partizanska spomen obilježja, a ne kao obilježja 'Hrvatskoj vojsci', mada (i) oni jesu 'hrvatska vojska' bili. Isto tako, više ustaških i/ili domobranskih grobova na jednom mjestu, odnosno njihove skupne grobnice, treba obilježavati kao Ustaško i/ili Domobransko groblje, jer (i) oni jesu 'hrvatska vojska' bili.

Nekorektno je povijesne činjenice skrivati, a posebno opasno lažno ih interpretitrati. Podlo je, pak, tuđe zasluge sebi pripisivati. A upravo to čine slijednici, simpatizeri ili tek rodbinski vezani štovatelji kvislinške tvorevine NDH kada tek ustaše i domobrane 'hrvatskom vojskom' zovu. Tim više što su hrvatski partizani hrvatskoj državi priskrbili kapitalno civilizacijsko obilježje - antifašizam, a ustaše kapitalnu civilizacijsku sramotu - genocid.

Osim toga, kukavički je kriti da je netko ustaša bio, budući da su se oni time ponosili. I sami bi, vjerojatno, svojim štovateljima zamjerili što krivotvore, odnosno necjelovito imenuju njima posvećena obilježja. Zbog toga, želi li netko grobovima ustaša i/ili domobrana na Mirogoju skupno spomeničko obilježje dati, neka se ono zove ustaškim i/ili domobranskim. Naime, na istočnom frontu, ustaše nisu protiv ruskog naroda ratovali kao hrvatski imperijalisti, nego kao njemački okupatori. Neovisno o tome jesu li bili podčinjeni Wehrmachtu (njemačkim oružanim snagama) ili paravojnoj organizaciji Waffen SS (stranačkoj vojsci nacionalsocijalističke stranke NSDAP) u kakvoj hrvatskoj inačici su i sami bili. Sve drugo bila bi krivotvorina. Pogotovo bi krivotvorina bila obilježavati ih sintagmom 'Hrvatska vojska'. Dakle s početnim velikim slovom 'H'.

'Jedinstvo naroda' politikantska je floskula

Mada tek neznatno krvav, ništa manji raskol u hrvatskom narodu nije se dogodio tijekom Domovinskog rata. Iako je, navodno, pola milijuna ljudi nosilo istu vojničku odoru, nisu svi jednaku Hrvatsku sanjali. Dok su jedni držali kako je nužno AVNOJ-ske granice od fašista braniti antifašističkim sredstvima, drugi su smatrali kako 'hrvatski perec' treba 'podebljati' teritorijem druge nezavisne i međunarodno priznate države. Dok su jedni vodili legitiman nacional-oslobodilački rat, drugi se nisu libili, u njemu, aktivirati ilegalane nacionalističke reminiscencije iz NDH.

Koliko je uspješna bila hrvatska antifašistička borba tijekom Drugog svjetskog rata, vidljivo je iz činjenice da su Tito i Hebrang uspjeli stvoriti hrvatsku Državu kao federalnu jedinicu Jugoslavije, unatoč Pavelićevim i Budakovim zabludama, odnosno nedjelima. Koliko su uspješni, pak, bili hrvatska politika i vojska koje su vodili: Savka Dapčević Kučar, Ivica Račan, Dražen Budiša i njima slični patrioti te Anton Tus, Petar Stipetić, Zvonimir Červenko i njima slični generali, vidljivo je iz činjenice da su uspjeli očuvati AVNOJ-sku hrvatsku Državu, unatoč politici koju su vodili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Mate Boban, Jadranko Prlić, Dobroslav Paraga i drugi nacionalisti te Ivan Čermak, Slobodan Praljak, Mirko Norac, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep i drugi koji su zasjenili odoru Hrvatske vojske.

Hrvatsku jesmo sačuvali i međunarodno osamostalili, ali će još puno vode ovdašnjim rijekama proteći dok unutarnji antagonizam ne jenja do iskoraka u civilizacijsku katarzu kakvu su prošli njemački i ruski narod čisteći se od fašizma, odnosno staljinizma.

Karakterizaciju nije moguće nametnuti (ni) institucionalno

Veliki korak suprotan toj nužnosti, sigurno, čine svi oni koji se zalažu za očuvanje ustaških toponima, a ustaše i domobrane žele institucionalno situirati kao 'Hrvatsku vojsku'.

Bez političkog posvojnog genitiva, 'hrvatska vojska' nisu ni ustaše niti partizani, nego mi: Hrvatska vojska stvorena tijekom nacionalno-oslobodilačkog rata vođenog 1991. - 1995. godine, čiji naziv je neki HDZ-ov boljševik plagirao od Rusa i Srba nazvavši ga 'Domovinski rat' - dakle Otadžbinski rat (Отечественная война).

Osim toga, Hrvatska vojska nije ni HOS, kojeg je HSP formirao s ciljem ustašizacije države i vojske vjerujući kako će na taj način HDZ lakše detronizirati, niti je to Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koje je Franjo Tuđman formirao, primarno, radi operacionalizacije njegove separatističke, odnosno secesionističke politike u BiH.

Dakle - (ne)svjesni ustašoidi - Hrvatska vojska smo mi: hrvatski antifašisti, a ne vi: hrvatski neofašisti.

PDF Dokument

Hrvatski naziv Domovinski rat.pdf