VINOGORJE - 5. svibnja 1992., u dvorištu Osnovne škole, više desetina vojnika te nekolicina dočasnika i časnika zajedno sa zapovjednikom 3. bojne 108. br. HV, Antunom Radovanovićem Tunjom, razgovarali su o potrebi prelaska preko Save i potiskivanju neprijatelja na jug, dalje od Slavonskog Broda, kako bi prestalo svakodnevno granatiranje grada i posavskih sela. Naime, samo prije dva dana, poginulo je 16 Brođana, a među njima šestero djece, pritom je ranjeno 60 osoba, od čega 30 teško.

Međutim, 3. bojna, nakon šestomjesečnih borbi na novogradiškom ratištu, bila je kadrovski i materijalno najoštećenija postrojba 108. brigade. Borci su trebali oporavak, a zapovjednici popunu, kako u ljudstvu tako i u opremi. Osim toga, prelazak 'preko' imao je ne samo fortifikacijsku nego i psihološku prepreku. Radilo se o drugoj državi, a nikome od prisutnih nije bila jasna ukupna hrvatska politika prema famoznoj zoni 'B', kako se Bosanska Posavina 'konspirativno' nazivala. Iako su dijelovi nekih hrvatskih postrojba, dragovoljno, već ratovali 'preko', prvi put trebala je poći cijela 3. bojna.

U atmosferi zbunjenosti i nedoumice među borcima (s jedne strane neprijatelj svakodnevno granatira grad i ubija civile, a s druge strane hrvatsko vodstvo, zvanično, zabranjuje borbu izvan teritorija Republike Hrvatske) zapovjednik Operativne grupe 'Istočna posavina', Vinko Štefanek, zajedno sa zapovjednikom 108. br. HV, Stanislavom Sorićem Stanom i IPD-ovcem, Antom Lasićem, u poslijepodnevnim satima, tog 5. svibnja, došao je na zapovjedno mjesto 3. bojne (Pošta u Vinogorju) s ciljem njena službenog pozivanja neka prijeđe u Bosanski Brod i pomogne tamošnjim braniteljima tog prostora. Službeno su 'pozivali' jer 'zapovjediti' nisu smjeli.

Na prvom katu, u šezdesetak kvadratnih metara velikoj prostoriji, u kutu, sjedio je prašnjav, neobrijan i iscrpljen zapovjednik 'Cipelića' (prateće satnije oklopne bojne 108.br.), Drago Marijić Cokula, koji je upravo stigao iz Bosanskog Broda, doslovno, iz prašine od avio-bombi zvanih 'krmače' i čekao odgovor - hoće li biti povučen iz Bosanskog Broda ili će mu se netko pridružiti u borbi.

Za stolom, osim gostiju, sjedili su: zapovjednik bojne Radovanović, njegov zamjenik Miroslav Mičević Miro, zapovjednik 1. satnije Damir Jurišinac, zapovjednik 2. satnije Ivan Terzić, zapovjednik 3. satnije Zdravko Tolić Džin i zapovjednik 4. satnije Jerko Zovak Drug.

Nakon Štefanekovog uvodnog izlaganja, u kojem je obrazložio nužnost „prelaska preko", zapovjednik bojne Radovanović kazao je: „Budući da odlazak na bojište u drugu državu ne mogu zapovjediti, molim neka se izjasne zapovjednici satnija". Kao što je i red, prvi se javio zapovjednik 1. satnije Jurišinac te objasnio kako mu je postrojba, i u ljudstvu i u materijalno-tehničkim sredstvima, „desetkovana" te kao takva, prije popune, „nije sposobna za ofenzivna borbena djelovanja". Približno isto ponovili su Terzić, Tolić i Zovak. Budući da su svi kazali što misle, u prostoriji je nastala tišina... koju je prekinulo nadlijetanje aviona JNA. Svi su izašli na terasu, da bi vidjeli kako agresor raketira Đuru Đaković. Nakon toga, vratili su se za stol i poslušali nekoliko kiselih rečenica koje je izgovorio Štefanek, prije nego je ustao te, zajedno sa Sorićem i Lasićem, neobavljena posla krenuo k izlazu.

Prije nego je Štefanek uhvatio bravu na vratima, Zovak ga je pozvao neka se vrati, napominjući kako nije zaslužio otići neobavljena posla. Sva trojica su se vratili i sjeli za stol. Uslijedio je kraći dogovor, a potom je odlučeno: tko, što, kad, kako… Budući da je Terzić želio krenuti prvi, utvrđen je redoslijed prelazaka preko mosta.

Idući dan, 6. svibnja, u 1,30 prešao je Terzić, u 2,30 Jurišinac, u 3,30 Džin, a u 4,30 prešli su Zovak, Mičević i Radovanović. Vojska je preko mosta prelazila pješice jer su neprijatelji, iz pravca Srednjoškolskog centra Fric Pavlik, pucali po mostu. Zatim su prešla vozila s logistikom i oruđima. Bilo ih je 346.

Nakon dvodnevnih izviđanja i priprema, 3. bojna 108.br.HV, zajedno s 4. bojnom 101. br. HVO (kojom je zapovijedao Zlatko Hrkač Đigi), jednom satnijom iz 2. bojne 101.br.HVO (kojom je zapovijedao Željko Barišić), prvom bojnom 101.br.HVO (kojom je zapovijedao Petar Boras) i 3. bojnom 3.br.HV (kojom je zapovijedao Mladen Kruljac) - sveukupno oko 1.500 boraca - pod jedinstvenim zapovjedništvom Vinka Štefaneka, 8. svibnja 1992., u 5,00 sati, krenuli su u protunapad s ciljem potiskivanja neprijatelja na jug.

Istog dana do 19 sati, zauzeti su bosanskobrodska Stadionska ulica i Zborište. Drugi dan, 9. svibnja, zauzet je prostor Bosanskog Broda do Stanice za tehnički pregled vozila te Žeravac, Novi Lužani i Obodni kanal. Treći dan, 10. svibnja, zauzeti su Brodsko polje II, kanal Strug i 'Šljunčara' te Žeravački Potok, Gornje Kolibe i dio sela Unka te deblokiran magistralni pravac Bosanski Brod - Derventa, od Novog Sela do Žeravca. Četvrti dan, 11. svibnja, postrojbe su izbile na Kolibarski put i time završile prvu etapu operacije.

Uslijedila je zamjena 3. bojne 108.br.HV i 3. bojne 3.br.HV s borcima 1. bojne 108.br.HV. Do 30. svibnja, pod kontrolu HVO i HV stavljena je, bezmalo, cijela Bosanska Posavina i osvojen grad Modriča. Previše, prema planovima o kojima govori film u prilogu.

Ne zbog toga što, 6. svibnja, borce nitko ispratio nije, niti zbog toga što ih nitko, 11. svibnja, dočekao nije, nakon što su neprijatelja potisnuli na jug tako daleko da više nije mogao, baš iz svega, pucati po Slavonskom Brodu i posavskim selima, nego zbog, više od dvije tisuće poginulih, više od 10 tisuća ranjenih i više od 200 tisuća izbjeglih i prognanih, nužno je podsjećati na izdanu, poraženu i poniženu Bosansku Posavinu.

Danas, ja to činim u povodu dvadesete godišnjice početka najsjajnije bitke koju su vodile 108.br.HV i 101.br.HVO, ne dopuštajući da tu činjenicu zasjene, u konačnici, nečastan poraz hrvatske politike i častan poraz hrvatse vojske.