I nakon javne tribine „Pad Posavine 1992.", održane jučer u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod, organizator koje je stranka HSP Ante Starčević, a na kojoj je Mario Tomas, mladi povjesničar suvremene povijesti, prezentirao stanje vojnopolitičke situacije u Bosanskoj Posavini, i njenom okruženju, početkom rata, razvoj situacije i daljnja događanja jasno je: očito, nema dvojbe ni među povjesničarima ni među vojnim analitičarima oko činjenica sadržanim u izvornim dokumentima i rekonstrukcijama temeljenim na kazivanjima autentičnih svjedoka. Zapravo, ostaje otvoreno pitanje može li se analizom samo vojnih aspekata doći do istine ili će se uvijek tražiti neka skrivena istina o Posavini u kojoj smo izgubili dvije tisuće Hrvata, pet tisuća ih je ranjeno, a svi preživjeli morali su u progonstvo u Hrvatsku i širom svijeta.

Ostaje otvoreno pitanje može li se analizom samo vojnih aspekata doći do istine, ili će se uvijek tražiti neka skrivena istina o Posavini

Mario Tomas o padu Posavine

Iz Tomasova predavanja, ali i izlaganja ostalih sudionika, moglo bi se donijeti nekoliko glavnih zaključaka:

Prvo, kad govorimo o Bosanskoj Posavini prije izbijanja ratnih sukoba, ne možemo isključivo govoriti samo o hrvatskoj Posavini jer, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u tim općinama Hrvati su bili samo relativna većina, a u nekima čak ni to.

Drugo, i to je općepoznato, na području Bosanske Posavine, u trenutku srpskog protuudara, sučelile su se dvije nerazmjerne snage u kojima je omjer bio jedan naprema deset u ljudstvu na štetu HVO i HV. Slično je bilo i s omjerom raspoložive ratne tehnike, oružje, ubojnih sredstva. Nedostatna opskrba, osobito od sredine lipnja pa, sve izraženije, do samog pada Bosanskog Broda, važan je negativan čimbenik koji je utjecao i na borbeni moral, ali i na mogućnost borbenog djelovanja.

Treće, Hrvatske snage nisu djelovale formacijski, već preko, u cjelinu neuvezanih, dragovoljački taktičkih i borbenih grupa.

Četvrto, na stanje bojišnice, unatoč, ukupno gledano, herojskom otporu, negativan utjecaj imao je važan čimbenik - nedovoljna organiziranost i loša stega pojedinaca i manjih ili većih skupina u brigadama HVO-a, ali, još i više, u brigadama Hrvatske vojske, osobito onima koje su u zonu odgovornosti Operativne grupe Istočna Posavina došle s šireg područja Hrvatske.

Peto, Hrvatska i Slavonski Brod za obranu Bosanske Posavine, dali su što su u tom trenutku, obzirom na dužinu dodirne crte s neprijateljem i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, realno mogli dati (pukovnik Josip Kecerin).

Sporazum Boban Karadžić nikada nije zaživio jer su, svega par dana nakon potpisivanja, nastavljene borbe na svim bojišnicama i Posavine i Srednje Bosne i u dolini Neretve od Mostara do Stoca.

Sporazum Boban - Karadžić

Šesto, kontroverzni Sporazum Mate Boban – Radovan Karadžić, potpisan u Grazu, Austrija, šestog svibnja, koji teoretičari što zagovaraju političku i moralnu odgovornost hrvatskog čelništva za, po nekima „izdaju", po drugima „prodaju" po trećima „predaju" Bosanske Posavine, nije imao utjecaja na stanje u Bosanskoj Posavini neposredno nakon potpisivanje istoga, kao ni u kasnijem razvoju događaja. Ovaj sporazum jedan je od niza mirovnih sporazuma u povijesti ratovanja, a trebao je voditi razgraničenju Hrvata i Srba u BiH, kako bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH. Sporazum nikada nije zaživio jer su svega par dana nakon potpisivanja nastavljene borbe na svim bojišnicama i Posavine i Srednje Bosne i u dolini Neretve od Mostara do Stoca.

Sedmo, nitko ne može osporiti herojstvo pripadnika 101. brigade HVO u cjelini, 108. brigade ZNG, 3. bojne 3. gardijske brigade i pripadnika Taktičke grupe 111. riječke brigade koji su, od početka do kraja, uz velike gubitke i žrtve, vodili i časno izgubili bitku koju, realno, u takvoj vojnoj i političkoj konstalaciji, nisu mogli ni dobiti (Tomas, Ivo Mijić). Nitko ne može umanjiti žrtvu osamnaest poginulih pripadnika 105. bjelovarske brigade koja je u borbama bila velika pomoć braniteljima u Posavini.

Tuđman se nije dao navući na jednu bitku

I nakon ove tribine ostajem kod svoje ranije osobne procjene, a ona je samo slaganje s mnogima koji tako misle, da se Posavina tehnički mogla braniti još par tjedana, možda i mjeseci pa čak i cijelu godinu. Možda jest, ali Hrvatska vojska bi tu iskrvarila toliko da bi se teško ikada oporavila i teško da bi se za to itko mogao opravdati.

Tuđman, zapravo, ni u ovom slučaju, ni kasnije (Krajem 1992. general Anton Tus predlagao je, uz sporazum s bošnjačko-muslimanskim vodstvom, pokretanje vojne operacije protiv srpskih postrojbi u Bosanskoj Posavini i zapadnoj Bosni) nije se dao navući na jednu bitku koja je, doduše, za Hrvatsku i Hrvate u Bosanskoj Posavini bila vrlo važna a, s druge strane, Srbima u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini i zapadnom dijelu (tada, kao činjenica, nepriznate) Republike Srpske, bitka za Posavinu i za Koridor bila je šekspirijanski „To be, or not to be!" – Biti, ili ne biti!

Da se bilo ustrajalo na obrani, da su se borbe nastavile, nesumnjivo bi dovele do prosvjeda po Hrvatskoj, osobito kad bi se vraćalo stotine pa i tisuće mrtvih tijela ... što bi bilo realno za jednu takvu bitku.

Treba na umu imati i prijavu Hrvatske Vijeću sigurnosti od Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića, političkih i vrhovnih vojnih vođa Muslimana, kojima je, a to se kasnije potvrdilo, istoznačna Vojska Republike Srpske, Vojska Jugoslavije i Hrvatska vojska pa, uz objašnjenje kako bi to „dodatno razjarilo Srbe", odbijaju Tuđmanov prijedlog o zajedničkom djelovanju Hrvatske vojske i Armije BiH.

Tuđman se nije dao navući na jednu bitku koja je, doduše, za Hrvatsku i Hrvate u Bosanskoj Posavini bila vrlo važna a, s druge strane, Srbima je bila šekspirijanski „To be, or not to be!" – Biti, ili ne biti!

Branitelji i dezerteri

Priče o dezerterstvu Posavljaka utemeljene su koliko i priče o dezerterstvu Hrvata u ratom zahvaćenim područjima Hrvatske i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Ni više ni manje. Jasno je kako su i ove priče, tada, mogle utjecati na borbeni moral, ali znam kako pripadnicima brodskih „Kobri" nisu smetali Zadrani po birtijama ili u Italiji kada su braneći Kašić istrpili srpski protuudar i spriječili ugrozu tog istog Zadra. Meni i suborcima iz „Sokolova" 5. gardijske brigade, nakon što smo, na istom području, bili preuzeli crtu od 3. i 4. gardijske brigade, nije smetala rečenica jednog Zadranina koji reče: „A ća ste, bidni, došli gubit glavu. Naši furešti idu navigat, a vi iz Slavonije idete ratovat!"

Teza o izdaji Bosanske Posavine, njenoj prodaji ili prepuštanju u zamjenu za nešto drugo, proizlazi ili iz neznanja, a onda i iz nesposobnosti priznati vlastite nedostatke - koji su i doveli do njenog gubitka, ili iz pozicije iz koje se interpretiraju činjenice, nedvojbeno, sa svrhom doprinosa idejnom i ideološkom razračunavanju s Franjom Tuđmanom i svim onim što on predstavlja. To je ono što marketing, pa i politički, naziva „atakom na psihu onoga kome se prenosi poruka".

Državotvornim snagama u Hrvatskoj sučeljavaju se navodni stavovi Komisije Vijeća narodne obrane koja je formirana radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine. Naime, neki mediji su tvrdili, drugi prenosili, kako je Komisija, nakon obavljenih razgovora sa zapovjednicima i lokalnim političkim čelnicima, u svojem petnaestak stranica dugom izvješću, uz koje je priloženo stotinjak dokumenata, ustanovila da je za pad Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu u Bosanskoj Posavini. Prema istima u izvješću, navodno,stoji kako sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.

Kompenzacija za pretrpljeno i izgubljeno

Razumljiva je situacija Posavljaka, Brođana i svih drugih koji su u Bosanskoj Posavini izgubili svoje najbliže i sve što su imali, te jasno je kako na njihov razum utječu i emocije, pa su mnogima i ovakve interpretacije, zapravo, određena kompenzacija za pretrpljeno i izgubljeno pa ih, zbog toga, smatraju logičnim i istini bliskim.

Svjedočanstva i osobna iskustva mnogih boraca, koji su bili cijeli rat u Posavini, govore kako „prodaje" nije bilo, ali potvrđuju teze o neorganiziranosti, slaboj opskrbljenosti, samovolji, ali i mitskim bitkama i nadljudskim naporima i borbama.

Vjerojatno, u nekom budućem vremenu, kad ne bude živih sudionika ovoga rata, i osobnih ocjena, politički motiviranih javnih stavova - povjesničari će imati bolju šansu potpuno objektivno sagledati sve što se događalo tijekom Domovinskog rata - pa i u Bosanskoj Posavini.

Stvarni krivci

Najpoštenijim, čini mi se, reći: Za pad Bosanske Posavine odgovornost snosimo svi. I Posavljaci,savladani defetizmom i multipliciranim pričama o izdaji. Krivo je i, tada nažalost, uvriježeno ponašanje većeg broja hrvatskih boraca, viđeno ne samo u Posavini, kako se borbeni moral topi nakon što u neprijateljske ruke padne njihovo mjesto. Kriv je i Tuđman, koji nije javno obznanio vojne i političke ciljeve u Posavini i učinio inkriminirajućim svako odbijanje zapovijedi kao i njegovo taktiziranje u kojem je, možda i previše, vodio računa o drugim stvarima, umjesto o borbi do kraja. Kriv je i general Petar Stipetić, i ostali zapovjednici koji, očito, nisu bili dorasli vođenju borbi protiv protivnika u situaciji kad su javnost i narod počeli očekivati i neke veće uspjehe, a ne samo dulje vrijeme obrane. Krivi smo svi mi, pogotovo svi oni koji su naglas širili priče o tome kako Hrvatska vojska nema što tražiti u Posavini jer to je tamo neka Bosna, druga država, i slične neodgovorne i licemjerne priče kojima su, zapravo, pokrivali svoje neznanje i svoj vlastiti strah.

"Zacementirana" mišljenja i stavovi

I poslije ove tribine, na kojoj su se nazočnima, kraće obratili i ratni načelnik topništva i jedan od zapovjednika 108 brigade ZNG Josip Kecerin kao i Ivo Mijić, načelnik 101. brigade HVO, evidentna je različitost interpretacija i to ovisno iz koje se pozicije dokumenti promatraju i s kojim ciljem prezentiraju . Motivi i pozicije teško da će se promijeniti pa, prema tome, i već zacementirana međusobno suprotstvaljena mišljenja i stavovi o mučnom pitanju pada Bosanske Posavine. Vjerojatno, u nekom budućem vremenu, kad ne bude živih sudionika ovoga rata, i osobnih ocjena, politički motiviranih javnih stavova - povijesničari će imati bolju šansu potpuno objektivno sagledati sve što se događalo tijekom Domovinskog rata pa će i Bosanska Posavina doći do potpunije i objektivnije slike onoga što se njoj dogodilo i zašto joj je, danas, ovakva sudbina.