Poznato je kako se Hrvati i prvi susjedi međusobno ne vole. S koje god da se strane okrenemo, imamo nekomu nešto za zamjeriti. Ipak, zanimljivo je ponekad pročitati i doživljaj tog odnosa iz druge pozicije. Stoga s portala dnevno.hr u cijelosti prenosimo tekst Boštjana Marka Turka, profesora na Sveučilištu u Ljubljani i člana HAZUD-a.

Odnosi između Hrvatske i Slovenije su u sve gorem stanju, a budućnost ne donosi nikakva poboljšanja. Arbitražni sporazum, koji je potpuni fijasko vlade Mire Cerara, nitko ne priznaje. Juncker je upravo u ime Bruxellesa, oprao ruke poput Pilata. Povukao se govoreći da bi najbolje bilo kada bi spomenute strane same riješile problem. Obje se države tako vraćaju na točku od 25.6.1991., kada su parlamenti po osamostaljenju donijeli odluku da granice bivših Republika, postaju granice novonastalih država. Ta je odluka temelj najvažnijih pravnih odluka u nedavnoj povijesti obje države: riječ je o mišljenju tzv. Badinterove komisije na osnovi kojega je došlo do priznanja Slovenije i Hrvatske. No, kada su u pitanju odnosi između spomenutih država, potreban je oprez. U pojmovima književne znanosti, možemo reći da bismo trebali izbjegavati tzv. Kornelijansku dilemu ili dilemu koju je u svojim djelima utemeljio francuski genij 17. stoljeća Pierre Corneille.

Slovenci i Hrvati trebaju saveznike. Po njih ne trebaju ići daleko, samo do Ljubljane, odnosno Zagreba.

O čemu se radi? Kornelijanske dileme ne treba shvatiti samo u smislu jednostavne alternative koja sadrži dva oprečna prijedloga, među kojima bismo trebali izabrati. Upravo suprotno, kornelijanska dilema mora zadovoljiti dva glavna uvjeta. Prvo, mora nastati u dramatičnom prostoru u kojemu je prethodno vladao savršeni sklad. To znači da je neizbježan odnos povjerenja i blizine. Ako za primjer uzmemo Corneilleovo najpoznatije djelo Le Cid, možemo vidjeti da su u njezinom središtu dvojica mladih ljudi (Rodrigo i Chimena) koji se spremaju na brak. Suvišno je reći da su očevi zaručnika uključeni u ovaj idilični prostor.

Da bi se ispunio drugi uvjet, mora u postojeće stanje, koje je dobro i bez dubokih unutarnjih sukoba, udariti strijela. Mora se postići stanje velike nesreće, koja bi sve postavila na glavu. U konkretnom se primjeru događa to da se očevi nesuđenih zaručnika nađu u međusobnom sukobu, sasvim slučajno. Što Rodriga dovodi pred dilemu: mora provesti osvetu, jer u protivnom nije dostojan Chimenine ruke. Ako to uistinu učini i ubije Chimeninog oca, postavit' će Chimenu u položaj iz kojega će morati osvetiti smrt svoga oca, ubojstvom zaručnika. To se zove kornelijanska drama. Pouka koja slijedi je jasna: nikada čovjek ne bi trebao izazivati sudbinu na način da ga netko postavi u položaj u kojemu je svaki potez rizik.

Paralele između Slovenije i Hrvatske su jasne: ako ih pogledamo iz drugačije perspektive, a ne inzistiramo na onome što je netko rekao, učinio drugome danas, jučer ili će učiniti nešto sutra.

Slovenija i Hrvatska su iz Jugoslavije otišle zajedno: preživjele su epopeju domovinskog rata, koji je za Hrvatsku bio veći test nego za Sloveniju.

Uz neovisnost, s kojom su na isti dan otišle iz Miloševićeve Jugoslavije  i Slovenija i Hrvatska su potvrdile zajedničke dijelove povijesti, koji sežu daleko u srednji vijek. Od početka pripadaju katoličkom, zapadnom kulturnom krugu, kasnije su egzistirali unutar Habsburške Monarhije i postale dio Austro-Ugarske 1867. godine. Potom su se pridružile u Kraljevinu Jugoslaviju. Kakva je atmosfera tamo vladala? Citirajmo Roberta Schumanna (jednog od očeva današnje Europe) i njegov stav o tome, šta je Karađorđevićeva kraljevina značila za Slovence i Hrvate (pisani izvor, rujan 1934.). Schumann kaže: „Korištenje riječi „slovenski" i „hrvatski" je zabranjeno, a potrebno je reći „jugoslavenski". Administrativne jedinice su osmišljene da potpuno izbrišu sjećanje na povijesne i etničke granice (tzv. Dravska i Savska banovina), a sve važne funkcije su rezervirane za Srbe.

"Monarhijskog diktatora je 1945. godine zamijenila komunistička inačica pod maršalskim šeširom. A i prvi i drugi su primjeri diktature. „Nakon Tita – Tito" se u drugoj polovici osamdesetih godina promijenilo u: „nakon Tita – Slobo". Slovenija i Hrvatska su iz takve Jugoslavije otišle zajedno: preživjele su epopeju domovinskog rata, koji je za Hrvatsku bio veći test nego za Sloveniju. Možda zato Hrvati više cijene svoju domovinu od njihovih sjeverozapadnih susjeda.

Ali, kada su puteve morali voditi zajedno, kada su svi povijesni problemi savladani, iz malenkosti su nastale planine: riječi su postale streljivo i danas je – sasvim nepotrebno – stanje najgore u povijesti međusobnih odnosa. Kako izbjeći Kornelijansku dilemu: opasnost da će trivijalna minijatura postati dominantna odrednica budućih događaja, uključujući i kakav rat – u potpunosti je na mjestu.

Nije suvišno za reći da Slovenija i Hrvatska žive na rubu taljenja. Ostavimo Srbiju ovaj puta na miru, razmotrimo slijedeću činjenicu: kosovske vlasti se već povezuju s albanskim: nastaje velika Albanija koja će progutati i Makedoniju. Uz to i invazivni islam, koji je latentna komponenta velikoalbanstva – otvara put Bosni, koja kao država ne bi opstala. Što ako plamen stiže do Hrvatske?

Slovenci i Hrvati trebaju saveznike. Po njih ne trebaju ići daleko, samo do Ljubljane, odnosno Zagreba.